ISLAMIKA

Hvala Sveznajućem, koji Svojim robovima samo ono što će ih usrećiti, ako po tome rade! I neka je salavat na Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem koga Allah subhanehu ve te'ala posla da izvede ljude iz tmine na svjetlo!

Najbitniji uzrok nazatka poznih sinova tog slavnog djeda je njihovo udaljavanje od Allahove subhanehu ve te'ala upute. Milioni muslimana prodaju ahiret za dunjaluk, oslanjajući se na truhle kosti evlija umjesto na Allaha subhanehu ve te'ala, kružeči oko mezara umjesto oko Kabe, uzimajući kršćane, židove i mušrike za zaštitnike umjesto Allaha subhanehu ve te'ala, Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i muslimana!

Postoje razni stepeni širka, tmine nad tminama i ponori nad ponorima. Islamska ulema taj posvemašnji mrak mora odagnavati iz srca, i korov širka posvuda mora sasijecati.

Cilj ovog pisanja nije kritika, nego bratski savjet braći sufijama, skidanje koprena sa očiju, i vraćanje onome s čime je došao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem Molim Allaha subhanehu ve te'ala da ovaj trud stavi na vagu mojih dobrih djela!

NASTANAK I RAZVOJ SUFIJSKIH POKRETA

Riječ "sufizam" je preuzeta iz grčkog jezika od riječi "SOPH", što u prijevodu znači mudrost. Neki pak tvrde da joj je porijeklo od nekih drugih riječi, međutim sva druga mišljenja su manje osnovana.

Sufizam i tesavvuf nisu postojali u vrijeme Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem niti u vrijeme ashaba radijallahu anhum. To je uljez koji se među muslimane uvukao iz neislamskih civilizacija koje su došle u dodir s njim.

"Ako dobro proučimo sufijsko učenje, u prvo vrijeme njegove pojave kao i u novije vrijeme, i izjave njihovih prvih čelnika, kao i naših savremenika, koje su zabilježene u starim i novijim sufijskim djelima, vidjećemo da između njega i učenja Kur'ana i sunneta postoji ogromna razlika. Ništa od sufizma ne nalazimo u životu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem niti u životu njegovih ashaba radijallahu anhum.

Naprotiv, primjetićemo da je sufijski nauk preuzet od kršćanskih sveštenika, hinduskih brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika."[1]

Tako npr. u Šrilanki i u nekim drugim azijskim zemljama, postoje mezari kojima dolaze i "muslimanski" derviši i budisti i hindusi, i svi oni se dovom obraćaju mrtvim kostima u tim grobovima, što jasno ukazuje da je sufizam mješavina asketizma raznih vjera, filozofija i kultura. Kulturni islamski centar Šrilanke je štampao spisak s 45 islamskih praznika i imena mjesta koja njihove sufije hodočaste i kod njih obavljaju hadždž.[2]

Prvi ko se prozvao sufijom je Abduke Abulkerim 210. godine po hidžri. Istoričari prenose da je on pripadao jednoj ši’tsko - iranskoj sekti, a drugi kažu da je upravo on bio glavni čelnik kufanskih otpadnika od islama. Kufa se nalazi u blizini Perzije te je vatropoklonstvo koje je prije islama vladalo Perzijom znatno doprinijelo pojavi sufizma, kao i grčka filozofija čija su djela uveliko prevođena na arapski jezik upravo u Kufi.

U trećem i četvrtom hidžretskom stoljeću sufizam prolazi kroz tri sljedeće etape:

1. Prvi muslimani u kojima se mogu pronaći neki simptomi sufizma su bili poznati po iskrenosti u isposništvu do te mjere da je to prerastalo u vesvese. Oni su bježali od dunjaluka i pretjerano se odavali ibadetu što je bilo oprečno onome čemu je poučavao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, zato je on tako nešto osporio grupici ljudi koji su pitali za njegov ibadet. Rekao im je: "Ja postim, ali i mrsim, klanjam noćne nafile, ali i spavam, oženjen sam, jedem meso, i onaj ko postupa suprotno mom sunnetu nije od mene."

Tako su postupali i ashabi i tabeini. Nisu zapostavljali ni znanje ni činjenje dobrih djela, ni ibadet, ni rad za dunjaluk. Žestoko su osuđivali novotarije. Tako se Ibn Mes'ud radijallahu anhu žestoko suprostavio grupnom obavljanju zikra.

U tom periodu se pojavljuju neki stručni sufijski izrazi koji do tada nisu bili poznati, javlja se uvjerenje da je osnovni izvor spoznaje "kešf" (otkrovenje), kao i tvrdnja da sufijski šejhovi mogu činiti razna natprirodna djela.

2. U drugoj etapi dolazi do zastranjivanja u idejnom pogledu. Tekstovi Kur'ana i sunneta se počinju komentarisati onako kako to odgovara idejnom usmjerenju sljedbenika određene sekte.

U sufijskim kružoocima se pojavljuju, do tada nepoznati pojmovi, kao što su: vahdetul vudžud (ubjeđenje da postoji samo jedno postojanje), fena'a (utapanje čovjeka u Boga), itihad (spajanje čovjeka s Bogom), hulul (tvrdnja da se Bog oličio u Svom stvorenju), sahv (opijenost ibadetom), murid (učenik), 'arif (onaj ko je spoznao), mekamat (stepeni), i dr.

Njihovi najpoznatiji učenjaci u tom periodu su: Ebul Jezid El-Bistami (umro 263. godine po hidžri) i Zun-Nun El-Misri (245. godine po hidžri) i dr.

Prenosi se da je Bistami rekao: "O Ti koji si ja, već sam se sjedinio s tobom. Neka sam ja slavljen, neka sam slavljen! Kako sam ja samo uzvišen!"

3. U trećoj fazi, sufizam se uveliko miješa s grčkom filozofijom i poprima veoma opasne konotacije. Do izražaja dolazi učenje o hululu, itihadu i vahdetul vudžudu. Zagovara se filozofska ideja o tome da postoji samo Allah subhanehu ve te'ala, a sve drugo je samo privid.

Krajem trećeg stoljeća tesavvuf je već formiran kao cjelovito učenje. Ebu Mugis El-Husejn ibn Mensur El-Halladž, čiji je djed bio zoroastrista, počinje širiti nevjerničke ideje o hululu i itihadu i obznanjuje sufijsku akidu (vjerovanje) zbog koje ga šerijatski sud osuđuje na smrt. Smrtna kazna je izvršena (309. godine po hidžri).

Međutim, njegove ideje ostaju. Šejtan u svojim redovima iznalazi one koji će njegov nauk širiti. I sufizam se, poput korova, nastavlja širiti Iranom, Irakom i drugim krajevima islamskog svijeta.

U četvrtom stoljeću po hidžri, sufizam stiže u Egipat i Alžir, gdje se počinju graditi i prve tekije. Iranski sufija Ebu Seid Muhammed Ahmed El-Mejhemij (307 - 430. godine po hidžri) udara temelje na kojima će se formirati razni derviški redovi.

Dakle, sufizam je 300 godina nakon objave Kur'ana, počeo pokazivati svoje pravo lice, koje je ranije prekrivao strahujući od islamskog mača, koji je dok su ga nosile ruke ashaba radijallahu anhum sasijecao sve novotarije u korijenu. Ideje prvih sufija počinju davati plodove, i šerijatski sudovi imaju puno posla sa jereticima.

Od svoje pojave, pa sve do prvih javnih istupa u četvrtom hidžretskom stoljeću, nijedan arap nije prihvatio sufizam. Svi su oni porijeklom iz Perzije.

U šestom hidžretskom stoljeću mnogi sufijski šejhovi tvrde da vode porijeklo od Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem i svaki od njih zasniva zaseban tarikat. Tako se u Iraku javlja Er-Rufa'i, u Egiptu El-Bedevi (čije je porijeklo tadašnjim Egipćanima bilo potpuno nepoznato).

U sedmom i osmom hidžretskom stoljeću sufijska fitna doživljava kulminaciju. Osnivaju se posebni kružooci derviša i na sve strane se nad grobovima grade turbeta i kubbeta i to pod blagoslovom Fatimija, koji su vladali Egiptom i još nekim pokrajinama islamskog svijeta.

Sufizam dobija svoj današnji oblik između petog i šestog stoljeća, u vrijeme Ebu Hamida El-Gazalija (450. - 505. godine po hidžri) rođenog u perzijskom gradu Horasanu. Gazalija je bio veliki borac protiv filozofskih učenja, ilmul kelama i uveliko je sufijsko učenje približio islamskom, da bi se na kraju u potpunosti odrekao sufizma. Peto hidžretsko stoljeće za sufizam predstavlja pravi procvat koji se iz Irana počinje širiti prema ostalim dijelovima islamskog svijeta.

U to doba se javljaju Kaderije i Rufaije, kao i poznati učitelj sufizma Es-Suhraverdi Šihabu Ed-Din Ebu el-Futuh Muhjuddin ibn Hasen (549. - 587. godine po hidžri) kojeg je pravedni halifa Sallahuddin El-Ejjubi zbog nevjerstva pogubio.

Isto tako pojavljuje se Ibn Arebi (560. - 638. godine po hidžri) samozvani "zadnji evlija", koji obnavlja učenje o vahdetul vudžudu, tj. samo jednom postojanju i o tome da se sva Božija svojstva mogu oličiti samo u čovjeku kada se on utopi u Bogu.

A što se tiče Bosne, sufizam se u njoj javlja dolaskom Osmanlija. "Osmanlijska država je derviškim redovima davala podršku čak i službenim aktima, što je doprinijelo širenju sufizma, praznovjerja i izopačenih ideja kod neukog svijeta. Međutim, Allah subhanehu ve te’ala je na Sebe preuzeo obavezu da će čuvati ovu vjeru sve do Sudnjeg dana. I kada god nastupi period nazadovanja i zastranjivanja u vjeri, učini da se nađe ulema koja će ummet vratiti ka pravom putu."[3]

VEZA IZMEĐU SUFIZMA I ŠI'IZMA

Sufizam je ši’tsko čedo, strano islamskom učenju. Prvi sufija je bio Perzijanac, Abduke Abdulkerim, ši’ja i čelnik kufanskih otpadnika od islama. Prvo arapsko mjesto u kome se pojavio sufizam je bila Kufa, koja se nalazi u blizini Perzije. Sufizam se od svoje pojave, pa sve do četvrtog hidžretskog stoljeća nema ni jednog pristalicu među arapima. Sve sufije tog vremena su porijeklom iz Perzije.

Na zemaljskoj kugli ne postoji država u kojoj ima više sufizma od Irana.

Između sufizma i ši'izma postoji vidna veza. I jedni i drugi se najčešće pozivaju na Aliju radijallahu anhu koji je za sufije prvi kutb, a za ši'ije prvi evlija.

Sufije su ideju o kutbovima i ebdalima preuzeli od ši’tske sekte ismailije. Vjera u bezgriješnost sufijskih evlija je preuzeta iz ši’tskog vjerovanja u bezgriješnost njihovih imama.