SUFIJSKE SEKTE (TARIKATI)
Egipatski "Mešihat derviških redova" je 1989. god. izdao tabelu sa 72 priznata derviška reda.[1] A svaki od njih se raslojio na nekoliko desetina ili pak, stotina manjih tarikata. Tako se npr. jedan od egipatskih ogranaka šazilijskog tarikata koji se zove "hamidije šazilije", pocijepao na hiljadu drugih sekti. Sljedbenike svih tih mnogobrojnih podsekti možete vidjeti kod turbeta i mezara tobožnjih evlija. Tako su se i neke od velikih egipatskih džamija preobratile u kaburistane njihovih evlija kod kojih se čini svakovidni vid širka.
Isti je slučaj i sa Sudanom u kojem se sufizam javlja tristotine godina nakon hidžre Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. U Sudanu, ali i u svim drugim mjestima, kolonijalisti svesrdno podržavaju sufizam, jer on nikada nije bio prepreka njihovoj ekspanzionističkoj politici. Naprotiv, historija nam svjedoči da je na čelu engleske kolonijalističke vojske koja je porobila Kartum porazivši vojsku halife Mehdija u bitci (Um Dibukrat) stajao šejh jednog poznatog derviškog reda.
Sufizam je umrtvio sudanske mase, koje su morale biti slijepo poslušne šejhovima, 'poput mrtvaca u rukama onoga ko ga gasuli'. Ako je šejh kazao 'da je sinoć hodao po nebesima', ili 'da mu je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem u snu naredio da radi tako i tako', tu nije bilo pogovora. Takvo stanje je potrajalo sve do 1917. godine., kada veliki islamski učenjak Ahmed ibn Hadžer počinje razotkrivati pravo lice sufizma, pozivajući u pravi islam i najavljujući rat kubetima i građevinama nad mezarima kod kojih se uveliko čini širk. Tada je u Sudanu takvih turbeta bilo više nego džamija. U jednom selu od 5000 stanovnika je bilo 99 turbeta, a džamija nije bilo ni 10. Sufije su Ahmedovom pozivanju davale neviđen otpor, ali Allah subhanehu ve te’ala je htio da sunce čiste vjere iznova zasija sudanskim nebom, i da čista akida iznova zauzme mjesto koje joj pripada u zajednici muslimana. I 1986. godine islamske partije u sudanskom parlamentu dobivaju preko 50 mjesta, nakon što su imale samo jedno. Plodovi islamskog da'veta počinju sazrijevati u svijesti ljudi. Iznova se traži da Sudanom vlada šerijat, da zaživi čisti i izvorni islam. Islam koji je svoje sljedbenike jedan put učinio vođama čovječanstva. Budi se uspavni «div». Islam će iznova imati tlo pod nogama, onoga ko će ga štititi nakon što je živio kao jetim, obezglavljen bez domovine, bez oca i majke. I (tek) tada ustaje Amerika i cijeli kršćanski svijet u osudi Sudana. Tada se on proglašava stjecištem fundamentalista. Zapitajte se zašto bezbožnom svijetu nije smetao podervišeni Sudan? Naravno, odgovor je jednostavan, jedno mračnjaštvo nikada nije smetalo drugom mračnjaštvu? Zajedno ne mogu samo istina i zabluda, svjetlost i tmina. To je Allahov subhanehu ve te'ala zakon.
Ni u Nigeriji stanje nije ništa bolje. U njoj ima preko 10 miliona sufija tidžanijskog tarikata.
U Maroku i Sjevernoj Africi ima oko 10 miliona sljedbenika hatmijskog reda. U Pakistanu i Indiji ima veoma mnogo derviša koji pripadaju redu zvanom Pirilvije. Oni zastranjuju u određivanju uloge i položaja Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, prizivaju umrle šejhove kada se nađu u nevolji, pokazuju veliko neprijateljstvo prema sljedbenicima sunneta, prinose žrtve kod mezara svojih evlija, obilaze ih u određeno doba godine i upućuju im dove.
Takvo je stanje i u mnogim drugim krajevima islamskog svijeta. Posvuda širk i mračnjaštvo.
Pa neka te ne zavaravaju ni naše bosanske sufije. Tragovi širka se naziru i kod nekih od njih, na Ajvatovici koja je za njih «mali hadždž», kod turbeta sedmorice braće u Sarajevu, u Karićima u koje je odlazak jedanput godišnje «ibadet», u tekijama, kod mezarja koje oni podižu po Sarajevu, Travniku, Tešnju i dr., ako treba i od sredstava namijenjenih za obnovu džamije. Posvuda isti simptomi, ista bolest, ista zabluda i isti millet.
Pošto je nemoguće pobrojati sve derviške redove, jer im broj ne zna niko osim Allah subhanehu ve te’ala zadovoljit ćemo se pomenom najpoznatijih.
1. Kaderije ili Džejlanije
Tvrdi se da im je osnivač[2] Abdulkadir Gejlani (umro 561. godine po hidžri) kome se pripisuju djela koja ne može činiti niko osim Allah subhanehu ve te'ala, kao što su: oživljavanje mrtvih, poznavanje gajba (tajanstvenog), određivanje šta će se desiti u svemiru i za života, a i nakon smrti. On je, kako to tvrde derviši, svojim muridima propisao određene zikrove i virdove. Govorio im je (?)[3]: "Ko se nađe u nevolji neka od mene traži pomoć, pa ću mu olakšati…"[4] Mezar mu je u Bagdadu i posjećuju ga velike skupine sufija tražeći u tome bereket i oni mu svake godine prave mevlude.
2. Rufa'ije
Njihov osnivač je Ebul Abas Ahmed ibn El-Husejn Er-Rufa'i (580. godine po hidžri), za koga tvrde da posjeduje božanske osobine, da je kutb nad svim kutbovima, i na Zemlji i na nebu, da svih sedam nebesa nosi na svojoj nozi, kao što nosi običnu halku.[5] Rufa'ije svoje "keramete" dokazuju probadanjem sabljama. Zajedničko im je sa ši'ijama to što i jedni i drugi vjeruju u Džaferov kitab, u dvanaest imama, da je trinaesti imam Ahmed Er-Rufa'i, i jedni i drugi oplakuju ašuru. Ovaj tarikat se podijelio na tri sekte: bazije, melekije i hubejbije.
3. Ahmedije ili bedevije
Osnivač ovog tarikata je najpoznatiji egipatski "evlija" Ahmed El-Bedevi, koji je rođen u jednoj ši'ijsko iranskoj porodici, a umro 624. godine po hidžri u Iraku, gdje je pokopan i čiji kabur svake godine posjeti preko 3 miliona Ahmedija. Sljedbenici ovog tarikata su izašli iz okvira islama. Svo njihovo učenje je zatrovano mnoštvom idolatrije i novotarija od kojih je islam potpuno čist.
Njih ima u Egiptu i mnogim dijelovima Evrope, a obično se prepoznaju po crvenoj 'poši' koju zamotavaju oko glave. Tarikat im se pocijepao na šesnaest sekti.
4. Bektašije
Ovaj tarikat se proširio među Osmanlijama, a i danas postoji u Albaniji. Njihovo učenje je blisko učenju ši'itskih sufija.
5. Mevlevije
Osnivač mevlevijskog reda je iranski pjesnik Dželaludin Er-Rumi (umro 672. godine po hidžri). Pokopan je u turskom gradu Konji. Sljedbenici ove sekte se razlikuju od ostalih derviša, po tome što u toku zikra plešu u krugovima. Ovaj derviški tarikat je bio uveliko rasprostranjen u Turskoj i nekim dijelovima Zapadne Azije, a danas se mogu pronaći samo neke od njihovih tekija u Turskoj, Halepu (Sirija) i nekim dijelovima Maroka.
6. Nakšibendije
Osnivač ove sekte je šejh Behauddin Muhammed ibn Muhammed El-Buhari, poznat kao Šah Nakšibend (umro 791. godine po hidžri). Njegov tarikat se raširio u Iranu, Indiji i zapadnim dijelovima Azije.
Mnoge derviške sekte su iščezle, a u okrilju sufizma su se javljale druge, manje poznate sekte, kao što su: Tidžanije, Kadijanije, Šazilije, Kana'ije, Kajrevanije, Murabitije, Bešbešije, Senusije, Muhtarije, Hatmije i dr.
I svaka od njih tvrdi da je samo ona na pravom putu, a u stvari su sve u zabludi, i ni s jednom od njih nije došao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i od svih njih je islam čist.
[1] Vidi djelo "El-Fikr-es-sufij el-mu'asir", koje je napisao Abdulaziz el-Kaš'ami, str. 237
[2] Neke od sekti nekada tvrde da im je osnivač određena osoba, a ponekad je ta osoba daleko od svega što joj se pripisuje.
[3] Ovo oni kažu da je on rekao, a Allah subhanehu ve te'ala najbolje zna da li je to istina.
[4] Vidi Dairetil me'arif el-islamije, 11/171
[5] Vidi Kaladetul dževahir, str. 42
| < « | » > |
|---|