ISLAMIKA

'Ubejdullah b. Džerir prenosi od svoga oca da je čuo Poslanika s.a.w.s., kako kaže: „Nema tog čovjeka, koji se nađe u nekom narodu - koji čini grijehe i harame, i budu u stanju mijenjati hal i stanje u kojem su – pa ga ne budu mijenjali, a da ih Allah dž.š., neće kazniti prije nego li umru!“ (Hadis je hasen-sahih. Bilježi ga Ebu Davud, br.4338.; Ibnu Madždže, br.4009.; Ahmed, br.19250.; Taberani u el-Mu'udžem el-Kebir, br.2382.)

Poslanik s.a.w.s., nam je pokvarenost zajednice i jednog društva usporedio s primjerom dvospratne lađe, gdje putnici gornjeg sprata piju vodu koja im je na palubi, i nabavljaju je preko palube broda, dok putnici donjeg sprata lađe se žele snaći za vodu na taj način što će probušiti brod, i sebi – odozdo - pribaviti vode za piće, neželjeći se popeti gore na palubu kako bi sebi zahvatili vode, a gore je ima za sve!? Kada bi ih ostavili da namjereno sprovedu u djelo – svi bi se podavili, a kada bi ih spriječili od pokvarene namjere – svi bi se spasili!

Od Nu’uman b. Bešira r.a. se prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Primjer osobe koja ne prelazi Moje granice, i primjer onoga koji Moje granice prelazi je poput ljudi na brodu, gdje jedni nađoše sebi mjesta na palubi, dok se drugi smjestiše u donjem dijelu broda. Ovi odozdo svo vrijeme za vodu iđahu na palubu, kad ne jednom ču se prijedlog: Kad bi malu bušotinu napravili, ne bi se morali non-stop peti na palubu!? Kada bi ih ostavili da namjereno sprovedu – svi bi se podavili, a kada bi ih u namjerenom poslu zaustavili – svi bi se spasili!“ (Sahihul-Buhari, 2493; Sunenul-Tirmizi, 2173)

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijjeh rhm., kaže:

„Pravedna politika/sijasa, je jedan od dijelova šeri'ata, i jedan je od ogranaka šeri'ata, i ko se upozna s ciljevima šeri'ata – onima zbog kojih je on i objavljen, neće biti u potrebi za bilo čim drugim!

Politika/sijasa, se dijeli na dvoje: na zulumćarsku/nasilničku politiku - koju šeri'at zabranjuje, i na 'adilsku/pravednu politiku - koja povraća pravo koje je uzurpirano od strane zulumćara-griješnika. Takva politika je dio šeri'ata – saznade to ko saznade, a bi skriveno to od onoga od koga se to skri!“ (Beda'iul-Feva'id, 3/634-635.; el-Turuk el-Hukmijjeh, 1/6.)

Odvajanje vjere od javnog života, politike i države je nepoznanica u islamu i islamskom zakonodavstvu! Na taj postupak se gleda kao na omalovažavanje islama - jedine prirodne i ljudske vjere, smatrajući da je on nefunkcionalan u današnjem vremenu i prostoru!?

Što se političkog angažmana i djelovanja jednog muslimana tiče ono je – kao i sve ostale životne oblasti – prvashodno uslovljeno stjecanjem ispravnog znanja i iskustva, kako šeri'atskog tako i ostalog, da bi čovjek nakon toga znao u kom pravcu se treba krećati, šta su interesi koje mora ostvarivati, i šta su štete protivu kojih se mora žilavo boriti.

Pravi islam jedne osobe, kao i jedne čitave islamske nacije, je onaj koji u sebi nosi i političko-državni angažman, jer ako odbijemo politiku od islama isto kao da smo ga osvukli i na ledinu ostavili, i kao takav će više sličiti kršćanskom svjetonazoru nego li ičemu drugom!

Islam ima svoje principe i jasno izdiferencirana pravila kada je politika obrazovanja u pitanju, kada je politika informativnog bloka u pitanju, kada je politika zakonodavstva u pitanju, kada je politika upravljanja i vladanja u pitanju, kada je politika finansija i ekonomije u pitanju, politika mira, politika rata...

Dakle sve što direktno ili indirektno utiče na tok javnog života, islam ima rješenja za sve te probleme, zbog toga što je islam sistem koji ne dozvoljava da život jednog čovjeka bude prepušten milosti i nemilosti jednog mjesta ili vremena, niti islam dozvoljava da životom jednog čovjeka ovladaju razne ideologije i filozofije koje će ga skrenuti s puta svoga Gospodara – Stvoritelja svih svjetova, Allaha dž.š..

Islam je taj koji mora biti „vodeći i gornji“ u svakom pitanju, koji se mora maksimalno poštovati i slijediti, i kojem se moramo maksimalno u službu staviti! Islam ne dozvoljava podjelu života i životnih pitanja između njega i nekog drugog! Islam je taj koji nosi u sebi jedino i pravo zakonodavstvo za razliku od svih drugih sistema!

Islam je protivu kršćanskog modula razmišljanja: „Caru carevo, a Bogu božije“!?

Modul islamskog razmišljanja je: „Car i sve što je carevo pripadaju Allahu Jedinom, koji je jedini i pravi Vladar nebesa i Zemlje, i onoga što je između njih!“

Ispravna ličnost jednog muslimana – ona koju je formirao i proizveo pravi islam, sa svojim pravim i ispravnim vjerovanjem, i ispravnim propisima, i iskrenim ibadetom, i moralnim ahlakom – ne može biti a da nije i politički aktivna; nije politički aktivna ona muslimanska ličnost koja je pogrešno shvatila islam ili ga pak pogrešno u životu praktikuje!

Islam kači o vrat svakog muslimana obavezu koja je poznata pod imenom: „naređivanje dobra, uz zabranjivanje i borbu protivu zla“, koja se nekada naziva i imenom: „nasihat/savjet, koji se upućuje kako vođama muslimana, tako i muslimanskom puku“, i to je ono što se Poslanikovim s.a.w.s., hadisom naziva „cijela i potpuna vjera“!

Nekada se ta obaveza naziva imenom: „međusobno preporučivanje istine i međusobno preporučivanje strpljenja“ – koji su dva osnovna šarta spasa - kako na ovom tako i na budućem svijetu, što nam pobliže objašnjava sura el-'Asr, dok se nekada ta obaveza opisuje i hadisom: „Najvrijedniji džihad je riječ istine izrečena pred zulumćarskom vlašću!“

Dakle, ne mješanje i ne uplićanje islama u politiku i vođenje - bilo koje države - je bid'at i novotarija koja, ovog puta, proističe sa zapada i koji je mnogo gori i opasniji od izvjesnih bid'ata i novotarija koji su proistekli sa istoka! Evropljani su odavno prvi koji su podigli bajrak sekularizma, odbijajući to da država mora biti pokorna isusovoj vjeri.

Kada su osmanlije bile poražene u prvom svjetskom ratu, nakon čega su islamske države i gradovi pali pod nevjerničko-kolonijalističku vlast – počela se širiti ideja sekularizma međ' muslimanima, koju zdušno prihvati veliki broj državnih ili nacionalističkih ili ateističkih grupacija i stranaka. Sekularizam je štetno uticao ne veliki broj muslimana!

Naša ideja vodilja je islam koji u prevodu znači „apsolutno predavanje sebe i svega svoga, Allahu dž.š., kako na razini pojedinca, tako i na razini nacije i društva“ – što znači da ne smijemo biti jedni od onih koji predaju samo jedan dio svoga života Allahu dž.š., a drugi dio svoga života nekom drugom mimo Njega!

Allah dž.š., kaže: „Reci: »Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja - doista pripadaju Allahu, Gospodaru svih svjetova & koji nema druga niti saučesnika; to mi je narađeno i ja sam prvi musliman.«“ (el-En'am, 162-163.)

Dakle, život jednog muslimana mora biti sav predat, posvećen i potpuno pokoran, samo Allahu dž.š., Njegovom putu i pravcu i Njegovom dinu. Ako jedan dio našeg života posvetimo i predamo nekom drugom mimo Allaha dž.š. – to će se smatrati širkom i idolopoklonstvom, da nas Allah dž.š., sačuva od njega!

Politika je dakle dio vjere islama, i nikako nije dozvoljeno odbiti taj dio od njega! Ako se neka osoba – milom ili silom - odbije od tog djela vjere onda će to značiti opštu kapitulaciju i predaju čovjeka „neislamskoj vladavini i upravi“ - koja dozvoljava zabranjeno, a zabranjuje dozvoljeno, i koja danonoćno radi na širenju fesada - nereda i zla po zemlji.

Da li je nakon svega navedenog dozvoljeno iole pametnom muslimanu da kaže i izjavi: „Ja neću da se mješam u politiku – kako ne bih mješao vjeru i politiku“!? Osoba koja na taj način razmišlja je sekularista – prihvatila ona to ili ne! Kako navedena osoba misli sprovesti obavezu naređivanja dobra, i kako se to ona namjerava boriti protivu kriminala i zla? Kako navedena osoba misli doći do Allahovog zakona ne zemlji – ako se povuče „s terena na tribine“?

Ako čovjek ne bude u stanju fizički promijeniti izvjesno zlo, pa šta ga onda košta da se protivu toga zla bori svojim jezikom!?

Obaveza borbe protivu kriminala i zla ne spada nikada sa vrata jednog muslimana, pa ako ne bude u stanju boriti se protivu izvjesnog zla tijelom i jezikom tek onda će ga, u najmanju ruku, prezirati svojim srcem!

Dakle, jedan musliman nikada ne smije biti „zadovoljan“ odvajanjem islama i islamskog šeri'ata od javnog života, politike i države, i to je zadnja granica koju nikako i ni pod koju cijenu ne smije preći!

Islam daje regulative za sve državne aparate kako zakonodavnog tipa tako i sudko-izvršnog. Islamske knjige prava i šeri'ata imaju cijela poglavlja koja govore o tome kako se jedna država uređuje i vodi.

Jedno od najstarijih djela koje dublje razmatra tu tematiku je knjiga „el-Ahkam el-Sultanijje vel-Vilajat el-Dinijjeh“, od imama el-Maverdija rhm., koji je umro 450.h.g.. Drugo djelo iste tematike jeste „el-Ahkam el-Sultanijje“, od imama Kadi Ebu Ja'ala el-Hanbelija rhm.. Treće djelo ove tematike je „el-Sijasa el-Šeri'ijje“-„Šeri'atska Politika“, od šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., i četvrto djelo, možda i najbolje po ovom pitanju, jeste: „el-Turuk el-Hukmijjeh fis-Sijasetil-Šer'ijjeh“, od hafiza Ibnul-Kajjima rhm..

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., na preko stotinu mjesta, kroz svoja djela, spominje riječ „sijasa/politika“, dok hafiz Ibnul-Kajjim rhm., ovu riječ spominje na oko devedeset mjesta.

Dakle, muslimani su od samoga starta državotvorni ljudi, koji streme organizovanom zavođenju reda na zemlji - u svakoj oblasti ljudskog života, kao i organizovanoj borbi protivu nereda i kriminala na zemlji!

Poslanik Muhammed s.a.w.s., je bio poslanik - dostavljač objave, ali je bio i imam u namazu, i sudija u međuljudskim sporovima i glavno-komandujući u vojsci, što su isto činili i njegovi ashabi nakon njega.

Dakle, samo širenje islama je nosilo sa sobom i širenje granica islamske zemlje i države koja je nosila u sebi svu svoju problematiku održavanja dunjaluka i dina u punom svjetlu! Radi ostvarenja tog zadatka muslimani su prionuli učenju i stjecanju znanja i preuzimanju tuđeg iskustva u vođenju i upravljanju državom u kojoj su živjeli! Kada su muslimani to radili - svi ostali su bili u stagnaciji i nazatku!

A šta su to muslimani radili? Muslimani su spojili din i dunja; spojili su 'ibadet i politiku! Nisu išli metodom „caru carevo, a Bogu božije“ – već su svoje živote založili i posvetili samo Allahu dž.š. – Gospodaru svih svjetova!

Evropljani su bili prinuđeni da izbace crkvu i popove iz javnog života, i da im otmu vlast iz ruku – zbog toga što je Crkva radila na uništenju progresa zemlje, ali taj recept nije bio namjenjen islamskim zemljama već evropi zbog toga što su muslimanske zemlje počele stagnirati kada su vjeru distancirali od svoga života tj. kada su islam sklonili s javne scene. Otada muslimani stagniraju i idu unazad – od onda kada su počeli napuštati islam i njegove propise, a evropljani su počeli ići naprijed onda kada su se distancirali od crkve i njenog svjetonazora!

Evropljani-sekularisti su izmislili parolu: „Nema politike u vjeri, i nema vjere u politici“ – i to su prihvatili neki skučeni umovi u muslimanskim redovima, pokušavajući nekako da budu muslimani i da žive na taj način!? Ali ovo pravilo mora glasiti: „Nema politike u vjeri, ali itekako ima vjere u politici!“

Islam je din/vjera i devla/država, i islam je jedini idejno-socijalni sistem vrijednosti koji može regulisati sve potrebe jednog čovjeka i društva, kako s nutarnje tako i s vanjske strane.

Ne treba zloupotrijebljavati vjeru, što neki znaju činiti, pa na osnovu nje dolaziti do države, vlasti ili pozicija, već din/vjera, s obzirom da obuhvata čitav život, mora biti glavni i najuzvišeniji cilj kojem treba podrediti sve ostale ciljeve! Sve za islam, a islam ni za šta!

Muhammed s.a.w.s., je osnovao državu koja je imala svoje vođstvo i zakone, ugovore i sporazume, ministre i savjetnike, vojsku i sudstvo, i ta država je imala veze i kontakte sa okolnim državama. Muhammed s.a.w.s., je imao ambasadore i svoje predstavnike u drugim zemljama, regulisavao je socijalni, bezbjedonosni, kulturološki i ekonomski sistem svoje države, itd.. Na isti način su se ponašali i pravovjerne halife nakon njega, koji su proširili granice islamske države, otvorili divane i administraciju, razvili „bejtul-mal“ i državnu kasu, razmišljajući o opštim interesima svoje države i svojih podanika. Opšta bezbjednost i sigurnost vjere, života, časti i imetka svih podanika islamske države je bio njihov glavni cilj!

Islamski vladari i halife su imali konsultante u redovima islamskih učenjaka i pravnika, s kojima su sarađivali u svim oblastima ljudskog života – tako da su ulema i šejhovi uvjek nastojali skrećati pažnju vladaru na izvjesne propuste ili greške u vođenju države, podsjećajući halifu na Allaha dž.š., i na to da on nije apsolutni vladar već je Allah dž.š., taj koji ima apsolutnu vlast nad svima!

Najbolji spoj vrhovnog halife i vrhovnog kadije jedne islamske zemlje je bio za vrijeme abasijskog halife Haruna el-Rešida i najboljeg ebu-hanifinog učenika imama Ebu Jusufa rhm..

Islam nije muzejska vjera već je to aktivitet koji nikada ne prestaje sa radom. Ulema je ta koja se na pravi način, intelektualno, znanstveno i šeri'atski, mora osvrtati na stanje politike i države u kojoj živi, davajući nasihat i savjet i stručnu pomoć za rješavanje svih problema i gorućih pitanja. Islam nije namjenjen mrtvim ljudima, već prvashodno živim. Kur'an nije zakonik za mrtve već zakonik za žive – a ako je to tako onda moramo u skladu s time i živjeti!

Danas smo svjedoci tome da mnogi muslimanski vladari nemaju u svojim redovima ulemu s kojom bi se konsultovali u vođenju države, ali smo također i svjedoci tome da mnogo ima i uleme i učenjaka koji ne razmišljaju o državi i društvu u kojem su, i ne interesuju se ni malo za kakvoću politike države i smjer njenog kretanja, stoga je obaveza prvashodno na ulemi kao i na ljudima učenim u vjeri da zauzmu svoje mjesto u svojim gradovima i državama, i da upućuju nasihat i savjet svim relevantnim faktorima u svim oblastima života, zbog toga što je udaljavanje ispravno napućene uleme od države i državnika uzrokovalo štetama svih tipova - kako u dunjaluku tako i u dinu, pa je zato obaveza i jednih i drugih da se međusobno zbliže i konsultuju.

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijjeh rhm., kaže: „Allah dž.š., je slao Svoje poslanike, i objavljivao Svoje knjige – kako bi ljudi živjeli u pravdi, na kojoj počivaju nebesa i Zemlja, tako da kada se primjete i nazru tračci i znaci pravde, i bude nam jasna njena strana – ne bitno na koji način do toga došli – tamo je Allahov šeri'at i tamo je Njegov din. Allah dž.š., nije metode, dokaze i znake pravde pohranio u nečem a otklonio ih iz nečeg drugog, koji su možda slični ili još jači. U onome što je Allah dž.š., objavio su samo naznake tome da se treba stremiti uspostavi pravde kako bi ljudi živjeli pravedno, tako da bilo koja metoda koja nam pomaže u otkrivanju pravde – ta metoda je od vjere, i neće se reći da je ona suprotna vjeri! Nećeš reći da je pravedna politika u suprotnosti sa šeri'atom, vać nasuprot ona je u skladu sa šeri'atom, i ona je dio šeri'ata, i mi je nazivamo politikom/sijasom, samo zbog toga što je to termin kojim je opisuju drugi – a ona je sami šeri'at!“ (Pogledaj: Beda'iul-Feva'id, 3/674.)

Imam el-Humejdi rhm., bilježi predaju od Sufjan b. Ujejne, a on od Abdullaha, a on od Muhammeda i Abdurrahmana, Ebu Bekrovih sinova, koji kažu da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Prisustvovao sam, u kući Abdullaha b. Džud'ana, sklapanju organiyacije/saveza - kada bih istome bio pozvan danas u Islamu – odazvao bih mu se! Sklopili su savez na tome da se oteto pravo povrati potlačenom, i da nasilnik ne nanosi nasilje slabijem!" Kažu: "Savez je bio sklopljen prije početka objave na 20 godina." Imam Ibnu Kesir rhm., dodaje: "Hilful-Fudul je bio najčasniji savez i dogovor, kojeg je arapska povijest ikada zabilježila!" (Pogledaj: El-Bidaje vel-Nihaje, 2/291.)

To je bio džahilijetski savez i organizacija koju su mušrici Mekke osnovali radi pomaganja potlačenih, i radi povraćaja oduzetog prava obespravljenim licima – zbog čega ga je Poslanik s.a.w.s., i pohvalio, rekavši: "Bio sam svjedok "Savezu Namirisanih" (hilful-fudul), sa svojim amidžama, kad sam bio dijete; hiljade crvenih deva ne bih prihvatio radi prekida tog saveza!" (Hadis bilježi imam Ahmed, 1/190-193., i imam Hakim, 2/220., od sahabije Abdurrahman b. 'Avfa r.a..)

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijjeh rhm., kaže:

„Imam Šafija rhm., kaže: „Nema politike/sijase, ako nije u skladu sa šeri'atom!“ Ibnu 'Akil rhm., kaže: „Politika/sijasa, je sve ono s čime su ljudi bliži dobru i istini, a dalji su od zla i neistine, pa makar i ne dolazilo izravno od Poslanika s.a.w.s., ili iz vahja/objave.“ Ako podrazumjevaš pod riječima: „Nema politike/sijase, ako nije u skladu sa šeri'atom!“ tj. da nije u suprotnosti sa onim što hoće šeri'at – onda je to tačno i istina, a ako misliš da se te riječi odnose na to da „nema politike/sijase, osim po metodama koje su spomenute u šeri'atu“ – onda je to greška, i na taj način bi ashabe mogli proglašavti griješnim, jer su pravovjerne halife činile nešto što im nije bilo propisano direktno objavom. Osman r.a., je spalio preostale mushafe radi interesa ummeta; Alija r.a., je spalio zindike; Omer r.a., je protjerao Nasra b. Hadždžadža...“ (Pogledaj: el-Turuk el-Hukmijje, 1/18.)