ISLAMIKA

Imam Ibnu Hišam rhm., bilježi u svojoj Siri – životopisu Muhammeda s.a.w.s., slijedeće: „Kada je Poslanik s.a.w.s., uvidio kakvih sve muka i belaja dopadaju njegovi sljedbenici, a kakav rahatluk i bezbjednost uživa on zbog zaštite njegovog mu amidže Ebu Taliba, kao i to da nije bio u stanju spasiti ashabe tih iskušenja i muka – poručio je svojim ashabima sljedeće: „Dobro bi bilo da se preselite u Abesiniju (Etiopiju), zbog toga što je tamo na vlasti vladar koji ne čini zulum i nasilje nikome, i to je zemlja iskrenosti - dok vam Allah ne nađe izlaza iz vaše situacije.“

Tada su muslimani r.a., poslušali Poslanika s.a.w.s., i učinili su hidžru u kršćansku Abesiniju, bojeći se fitni i zlostavljanja u Mekki, a čuvajući svoju vjeru. To je bila prva hidžra u Islamu.

Ibnu Hišam rhm., dalje navodi: „Sveukupna brojka muslimana ashaba - muhadžira koji su učinili hidžru ka Abesiniji, bez njihove djece, je iznosila 83 osobe!“

I opet da naznačimo, ova hidžra u Abesiniju se desila par godina prije hidžre muslimana u Medinu.

Imam Ahmed rhm, u svom Musnedu, 5/290., br.22551., bilježi predaju koja detaljnije opisuje čitav slijed ovog događaja:

Ebu Bekr b. Abdurrahman b. el-Haris b. Hišam el-Mahzumijj, prenosi od Ummu Selemeh r.a., ćerke Ebu Umejje b. el-Mugireh, a supruge Poslanika s.a.w.s., da je rekla: "Kada smo stigli u Abesiniju/Etiopiju, bili smo u susjedstvu najboljeg komšije – Nedžašije; dao nam je bezbjednost u pogledu vjere, tako da smo robovali Allahu dž.š. – a niko nas nije dirao, niti bi smo čuli išta ružno! Kada su o tome bili obaviješteni Kurejšije – dogovoriše se da Nedžašiji, zbog nas, pošalju dva ugledna čovjeka, koji će mu doći sa poklonima, specifičnim za Mekku, a najviše mu se sviđala štavljena koža, koje mu podosta pribaviše za poklone; a neostaviše ni jednog od patrika/popova, a da ga ne obilježiše poklonom.

Delegaciju kurejšija su sačinjavali Abdullah b. Ebi Rebi'ah b. el-Mugireh el-Mahzumi, i Amr b. el-As b. Va'il el-Sehmi, kojima je bio zadatak da svakom patriku/popu, uruče po jedan poklon, i to prije nego li otpočnu razgovar sa Nedžašijem, u pogledu njih/ashaba, a potom da uruče Nedžašiji poklone, i da zatim zatraže od njega da im isporuči ashabe, prije nego li i razgovara sa njima.

Reče: Pođoše, i stigoše Nedžašiji, a mi bijasmo kod njega - u najboljoj kući, i kod najboljeg komšije – i ne osta jedan patrik/pop, a da mu oni ne urušiče poklon. Prije nego li se obratiše Nedžašiji; svakom patriku/popu, rekoše: "U kraljevu zemlju je došla neka blesava mladež, koja napusti vjeru svog naroda, a nisu prihvatili ni vašu vjeru; izmislili su neku novu vjeru – nepoznatu i nama i vama. Uglednici našeg naroda su nas poslali kralju, kako bi ih povratili, pa kada nam se kralj bude obraćao u pogledu njih, vi mu skrenite pažnju na to da nam ih isporuči, i da ne razgovara s njima, jer je njihov narod ugledniji od njih, i bolje znaju njihove mahane. Rekoše im: Dobro. Nakon toga, uručiše svoje poklone Nedžašiji, koje on rado prihvati, nakon čega mu se obratiše, slijedećim riječima: "Kralju, nekoliko naše blesave mladeži je stigla u tvoju zemlju; napustili su vjeru svog naroda, a nisu prihvatili tvoju vjeru. Izmislili su neku vjeru – nepoznatu i nama i Vama. Uglednici njihova naroda su nas, zbog njih, poslali tebi, njihovi očevi, i stričevi, rođaci – kako bi im ih povratio; oni su ugledniji od njih, i bolje znaju ono što su skrivili, i šta im zamjeraju".

Ummu Seleme r.a., kaže: Abdullah b. Ebi Rebi'a, i Amr b. el-As, nisu željeli da Nedžašija čuje za njihov razgovor sa patricima/popovima. Patrici, koji su sjedeli oko njega, rekoše: Istinu govore – kralju; njihov narod je ugledniji, i bolje ih poznaju, kao i ono što su skrivili. Predaj ih njima, i neka ih vode njihovoj zemlji, i njihovom narodu.

Reče: Nedžašija se rasrdi, i reče: "Nepoživio me Bog, ako ih isporučim, a žive u mom susjedstvu, dođoše u moju zemlju, i odabraše me nad drugim vladarima – sve dok ih ne pozovem, i ne pitam ih o onome što ova dvojica pričaju o njima; ako bude istina ono što ova dvojica govore – isporučići ih, i vratiću ih njihovom narodu, ali, ako se ispostavi drugačije – neću ih isporučiti, i još bolje će se osjećati u mom susjedstvu, sve dok budu htjeli tu da ostanu.

Ummu Seleme r.a., kaže: Nedžašija poruči da mu se pozovu ashabi Poslanika s.a.w.s.. Kada im dođe njegov izaslanik, sakupiše se, i jedni drugima rekoše: Šta ćete reći čovjeku kada mu dođete?

Rekoše: Reći ćemo: Vallahi, Poslanik s.a.w.s., nas je podučavao, i naređivao nam je ono čemu nas je inače i podučavao, pa bilo šta bilo. Kada su mu došli, Nedžašija sazva monahe oko sebe, koji otvoriše svoje knjige kako bi se konsultovao sa njima. Reče: Kakva je to vjera, zbog koje ste se odvojili od svog naroda; niste prihvatili ni moju vjeru, a niti vjeru ikog od okolnih naroda?

Ummu Selemeh r.a., reče: Dža'afer b. Ebi Talib r.a., je bio taj koji je razgovarao sa Nedžašijem. Rekao je: O kralju, mi smo bili neznabožački narod; obožavali smo kipove, jeli smo lešinu, činili smo razvrat, kidali smo rodbinske veze, i bili smo loše komšije; naši jaki jeli su slabije, i na ovome smo bili sve dok nam Allah dž.š., od nas samih, nije poslao poslanika, čije porijeklo, istinitost, povjerljivost i poštenje vrlo dobro znamo. Pozvao nas je Allahu dž.š. - tome da Ga smatramo Jednim-Jedinim, i da Mu robujemo, i da se otarasimo onoga čemu smo robovali mimo Njega, mi i očevi naši, poput kamenja i kipova; naredio nam je da istinu govorimo, emanete ispunjavamo, da rodbinske veze čuvamo, da dobri u susjedstvu budemo, da tuđu čast i živote ne povređujemo. Zabranio nam je razvrat, laganje, jelo siročetovog imetka, optuživanje čestite žene za blud; naredio nam je da Allaha dž.š., jedino, obožavamo, i da mu širk ne činimo; naredio nam je obavljanje namaza, davanje zekata, i post; nabrajao mu je sve stavke islama – pa smo mu povjerovali, i počeli ga slijediti u onome što govori. Allaha jedinog počesmo obožavati, nikoga mu ne pridodavajući u tome; zabranjenim smatrasmo ono što nam je on zabranio, a dozvoljenim smatrasmo ono što nam je on dozvolio.

Naš narod je ustao protivu nas, pa nas na muke i iskušenja staviše, zbog vjere naše, kako bi nas obožavanju kipova povratili, i smatranju dozvoljenim ogavnosti koje su oni dozvoljenim smatrali. Kada su nas nadjačali, i kada su nam nasilje počeli nanositi, otežavši nam, pokušavajući nas udaljiti od naše vjere – krenusmo ka tvojoj zemlji, i odabrasmo te između ostalih, i poželjesmo da se nađemo u tvom susjedstvu, nadajući se tome da nećemo biti tlačeni pored tebe, kralju.

Ummu Selemeh r.a., kaže: Nedžašija reče: "Imaš li sa sobom išta od onoga što vam je došlo od Allaha"?

Ummu Selemeh r.a., kaže: Dža'afer r.a., mu reče: Da! Nedžašija mu reče: Izrecituj mi. Dža'afer r.a., mu izrecitira Kur'an, počevši od ajeta Kaf-Ha-Ja-Ajn-Sad. Ummu Selemeh r.a., kaže: Nedžašija, tako mi Allaha, zaplaka, sve dok svoju bradu ne skvasi, a s njime zaplakaše i monasi oko njega, sve dok knjige svoje ne skvasiše, kada začuše ono što im bi proučeno. Nedžašija reče: Ovo što si sada izrecitirao, i ono s čime je došao Musa – iz istog izvora izvire! Vas dvojica, idite – reče Nedžašija - tako mi Allaha neću vam ih nikada izručiti!

Ummu Selemeh r.a., kaže: Kada su otišli od njega, Amr b. el-As reče: Tako mi Allaha, sjutra ću mu doći, i obrukaću ih pred njime, a potom ću iz korijena iščupati one "zelene" među njima.

Ummu Selemeh r.a., reče: Abdullah b. Ebi Rebi'ah mu reče – a bio je najbogobojazniji po pitanju nas – nemoj to činiti; oni ipak imaju rodbinske veze, i pored toga što se razilaze s nama. Reče: Tako mi Allaha, obavijestiću ga o tome da oni smatraju da je Isa b. Merjem a.s., rob! Kada nastupi slijedeće jutro, on mu reče: O kralju, oni o 'Isa b. Merjem govore teške riječi. Pošalji po njih, i pitaj ih o tome šta kažu za Isa'a a.s..

Ummu Selemeh r.a., kaže: Posla ljude po njih, pitajući ih o Isa a.s.. Reče: A o tom pitanju ništa nismo imali od objave; ashabi se sastaše, i zapitaše se: Šta ćete reći o Isa a.s., kada vas upita o njemu. Rekoše: Reći ćemo o njemu ono što je Allah dž.š., rekao o njemu, i ono s čime je došao Poslanik a.s., pa šta god da se desi. Kada su ušli kod njega, reče im: Šta kažete o Isa b. Merjem? Dža'afer b. Ebi Talib r.a., reče: O njemu kažemo samo ono što je rekao naš Poslanik s.a.w.s. – on je Allahov rob, i duh Njegov, i riječ Njegova koju On Merjemi-djevici, dostavi!

Ummu Selemeh r.a., reče: Nedžašija udari svojom rukom po zemlji, uze sa nje jedan prut,, i reče: Isa ne prelazi to što si rekao ni koliko ovaj prut! Patrici/monasi oko njega ispoljiše znake negodovanja, kada reče ono što reče. Nedžašija reče: I ako vama nije milo; Allaha mi, idite, slobodni ste u mojoj zemlji, i bezbjedni. Ko vas bude vrijeđao – biće kažnjen, ko vas bude vrijeđao – biće kažnjen! Ne bih vas uvrijedio ni za pune samostane zlata, a kako da vas uvrijedim pored samostana po vrhovima Abesinije. Vratite im darove! Nismo u potrebi za njima! Tako mi Allaha, Allah nije uzeo od mene mito – od kako mi je povratio vlast, pa da je sada uzmem mito!? Ko mi je pokoran, pokoran sam mu!

Ummu Seleme r.a., kaže: U tom blagostanju smo ostali sve dok se ne pojavi osoba koja je htjela uzurpirati vlast Nedžašiji.

Ummu Seleme r.a., reče: Tako mi Allaha, do tog momenta nismo znali šta je tuga - iz straha da taj čovjek ne savlada Nedžašiju; došao bi nam čovjek koji bi nam prava uzurpirao, i ne bi nas poštovao kao što je to činio Nedžašija!

Ummu Seleme r.a., reče: Nedžašija je krenuo – a između njih se ispriječi rijeka Nil. Ona reče: Ashabi Poslanika s.a.w.s., rekoše: Ko će nam donijeti vijesti od protivničkog tabora?

Ummu Seleme r.a., kaže: Zubejr b. el-'Avvam r.a., reče: Ja! Ummu Seleme r.a., reče: Bio je najmlađi od nas.

Ummu Seleme r.a., reče: Napumpaše mu jednu kožu, koju priveza sebi na prsa, pa otplovi s njome, sve dok nije došao na stranu Nila, na kojoj je bilo protivničko zborno mjesto. Zaputi se, sve dok nije zašao među njih.

Ummu Seleme r.a., kaže: Molili smo Allaha dž.š., za pobjedu Nedžašije nad njegovim neprijateljem, i da mu vlast učvrsti u njegovoj zemlji. Abesinija se odlučila za njega, tako da mi ostasmo kod njega, u najboljoj kući, sve dok nismo došli Poslaniku s.a.w.s., nazad u Mekku.“

(Musned Ahmed b. Hanbel, 5/290., br.22551..Šejh Šu'ajb Arna'ut hfz., kaže: Sened ovog hadisa je hasen, a njegovi prenosioci su prenosioci Buharije i Muslima, izuzev Muhammed b. Ishaka.)

Iz čitavog ovog događaja iz vremena Poslanika s.a.w.s., i njegovih ashaba, možemo razumjeti sljedeće:

Svaki musliman, a po uzoru na našeg Poslanika s.a.w.s., je dužan i mora da prati svakodnevnu geo-političku situaciju, i da pomno prati dešavanja u svim zemljama koje su nam u bližem i daljem susjedstvu, i ako je ovakav slučaj sa zemljama koje su nevjerničke – šta tek treba da kažemo za zemlje i gradove u kojima žive muslimani! I kako se tek za njih moramo interesovati i raspitivati.

Muslimani se, u teškim situacijama, mogu pomagati nekim vladarom ili nekom vlašću koja je nevjernička ali pod uslovom da je taj vladar ili da je ta vlast pravedna ili da je, u najmanju ruku, pravednija od ostalih, kao i da ta vlast ne čini nasilje i zulum ni muslimanima ni nemuslimanima!

Dakle, muslimani su oni ljudi koji umiju da razlikuju između dobra i zla, i koji znaju da prepoznaju između dva dobra ono koje je veće pa se za njega i bore pa makar i morali ispustiti dobro koje je manje, kao i između dva zla – znaju prepoznati ono koje je veće pa se protivu njega i bore pa makar morali počiniti zlo koje je manje!

Muslimani se mogu pomagati onim vladarom ili onom vlašću koja nije spremna zbog obraza i časti svoje predati ih njihovim krvnicima nazad pod nož kao što to kršćanski vladar Abesinije – Nedžašija, nije htio učiniti sa prvim muslimanima-muhadžirima, odbijajući zahtjeve mekanskih mušrika za isporučenjem Poslanikovih ashaba r.a., nazad u Mekku, jer je znao da mogu stradati i da mogu biti ubijeni za razliku od današnjih vladara Crne Gore koji nam se prodaju za jeftine pare i koji su, između svega ostalog, poslali baš 80 i nešto muslimana-muhadžira Radovanu Karadžiću pod nož taman onoliko koliko je bilo i ashaba kod kršćanina Nedžašije u kršćanskoj Abesiniji.

Vladar Abesinije, Nedžašija je imao obraza i časti i nije htio sebi dozvoliti da se poigra sa tuđim životima, rekavši: „Nepoživio me Bog, ako ih isporučim nazad u Mekku, a žive u mom susjedstvu, dođoše u moju zemlju, i odabraše mene nad drugim vladarima!“

Dakle, kršćanski vladar Nedžašija je cijenio to što je Poslanik s.a.w.s., baš njega i njegovu zemlju odabrao za spasonosnu pred-hidžru i to povjerenje nije htio proćerdati i s obrazom svojim se nije htio igrati!

Oni koji nisu cijenili to što su ih muslimani odabrali za spas svojih života, i oni koji ne znaju za besu, riječ i za čast, i oni koji ne znaju za musafira, i oni koji ne znaju cijeniti islam i muslimane – ne smiju biti naš odabir, i ne smijemo im poklanjati naše povjerenje jer su dokazali da ga nisu zaslužni!

Muslimani se mogu pomagati vladarom nemuslimanom i nemuslimanskom vlašću ali samo onda ako oni nisu spremni poslati ih u smrt za par sitnih poklončića i malo novaca i plata koje će dobiti zauzvrat! Nedžašija je, kao što smo prije spomenuli, nakon saslušanja muslimana i pravednog suđenja, rekao: „Idite, slobodni ste u mojoj zemlji i bezbjedni. Ko vas bude vrijeđao – biće kažnjen, ko vas bude vrijeđao – biće kažnjen! Ne bih vas uvrijedio ni za pune samostane zlata, a kako da vas uvrijedim pored samostana razasutim po vrhovima Abesinije. Vratite im njihove darove! Nismo u potrebi za njima! Tako mi Allaha, Allah nije uzeo od mene mito – od kako mi je povratio vlast, pa da je sada uzmem mito!? Ko mi je pokoran, pokoran sam mu!“

Dakle, osoba koja ne može sačuvati muslimane od vjerske i nacionalne diskriminacije, od ubijanja i protjerivanja – takva osoba ne zaslužuje povjerenje muslimana.

Osoba ili režim koji je deportovao muslimane, ubijao izbjeglice, koji nas je iselio po bijelome svijetu a i dalje nas iseljava, ne dozvoljavajući nam da opstanemo na svojim ognjištima, paleći muslimanska sela i džamije, dozvoljavajući da muslimani mogu biti izvođeni iz vozova i autobusa i namah ubijani – takva osoba i takav režim ne zaslužuju povjerenje muslimana!

Osoba koja je bila ministar pravde, u periodu od 1993 do 1995 – onda kada se desila deportacija herceg-novskih muslimana kao i paljenje Pljevaljske Bukovice i tamošnje džamije uz zločine nad muslimanima u susjednom Sjeverinu i Štrpcima; osoba koja je bila ministar Unutrašnjih Poslova, u periodu od 1995 do 1998 – onda kada su plavo-gusinjani bili prebijani na njihovom stadionu od strane njegovih specijalaca; osoba koja je bila presjednik vlade CG, u periodu od 1998 do 2002 – kada su se desili zločini nad kosovskim muslimanima u Kaluđerskom Lazu kod Rožaja – ne zaslužuje više povjerenje muslimana!

Kako neko ne bi pogrešno razumio poruku današnje hutbe, i shvatio da se ovdje poziva na linč svih nevjernika i nemuslimana, navešćemo ajete u kojima Allah dž.š., kaže sljedeće: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere vaše i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone; Allah, zaista, voli one koji su pravični 9. ali, vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protivu vas zbog vjere vaše i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.“ (el-Mumtehina, 8-9.)

Dakle, o ovim ljudima je riječ, o onima koji ratuju protivu muslimana zbog islama jer smo svjedoci toga da niko nije poslao izbjeglice pravoslavce nazad u Kosovo kao što su poslate izbjeglice muslimani nazad u Republiku Srpsku.

Ovdje je riječ o ljudima koji nas iz zavičaja našeg izgone nekada puškom i strahom, a nekada lošom ekonomijom, urbicidom i devastacijom svih vrijednosti!

Mada je i upitno koliko se navedeni mogu nazvati ljudima, a stokom ih ne možemo nazvati kako ne bi uvrijedili stoku jer ono što su ti monstrumi radili to ni jedan hajvan na svijetu ne bi umio izvesti!

Ovdje je riječ o tome da muslimani prestanu već jednom da mokre uz vjetar jer im se često puta to vrati na njih same!

Molimo Allaha dž.š., da nam prosvijetli um, i da nam otvori oči da spoznamo veće od dva zla i da nas pomogne u borbi protivu njega, pa makar i činili zlo koje je manje, i da nam pomogne da razlikujemo između dva dobra kako bi se izborili za dobro koje je veće pa makar i ispustili dobro koje je manje!

Molimo Allaha dž.š., da sve muslimane sačuva od našega šerra!

Amin, ja erhamer-rahimin!