Uvod: Riječ murdžija je izvedenica od arapske riječi el-Irdža' što znači odgađanje ili odlaganje.[1] Allah dž.š., kaže: "Ostavi njega i brata njegova!" – rekoše!" (Eš-Šu'ara: 36.)
Riječ er-Redža' je i suprotnog značenja od riječi pesimizam tj. znači optimizam i nadanje.[2] Allah dž.š., kaže: "...oni se Allahovoj milosti nadaju!" (el-Bekara: 218.)
U terminološkom značenju, pojmom murdžije su se opisivale dvije skupine ljudi, kako nam to potvrđuje Ibnu 'Ujejne, Allah mu se smilovao, kada kaže:
1. Murdžije su skupina ljudi koji su pitanje Alije i Osmana r.a., odložili, i ta skupina je kasnije nestala.
2. Murdžije su skupina ljudi koji i danas postoje, a to su oni koji smatraju da se iman ogleda u riječima, bez činjenja djela.[3]
Termin koji se ustalio kod selefa, kada su murdžije u pitanju, jeste termin u kojeg spada drugo-spomenuta skupina ljudi tj. Irdža'ul-fukaha, koji smatraju da je iman sušta potvrda srcem (tasdik), ili potvrda srcem i izgovor jezikom (tasdik i kavl), ili: "iman su riječi, bez djela" jer djela, po njima, ne spadaju u pojam imana, i kod njih iman ne raste, niti opada, i po njima nije dozvoljeno činiti istisna' u imanu (reći vjernik sam inša'allah). Osoba koja zagovara navedene stavove, ili neke od njih, ta osoba je murdžija![4]
Kasnije se termin murdžija upotrijebljavao i za različite grupe ljudi poput džehmijja koji su stava da se iman ogleda samo u suštoj srčanoj spoznaji Allaha dž.š. (el-ma'arifa), ili kerramijja koji smatraju da se iman manifestuje samo putem jezika, itd..[5]
Šejhul-islam, Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: "Kada se ustali u srcu potvrda Božijeg postojanja (tasdik), i ljubav prema njemu (mehabbeh), to će nužno proizvesti pokrete na tijelu koji će se ogledati u riječima i postupcima. Svaka riječ ili pokret kojeg određena osoba čini je odraz onoga što je u srcu, i direktno nam ukazuje na njega, a isto tako i riječi i djela, koja određena osoba čini, direktno utiču i na stanje srca! Jedno na drugo utiče (unutrašnjost na spoljašnjost, i spoljašnjost na unutrašnjost), ali, srce je korijen i osnova (asl), dok se tijelo sa svim svojim djelovima grana iz njega (fer'). Tijelo, sa svojim udovima, crpi sebi snagu i hranu iz korijena, dok se sami korijen (tj. srce), jača i snaži putem tijela, poput drveta kojim se daje najljepši primjer riječima imana.
Allah dž.š., kaže: "Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen joj je čvrsto u zemlji, a grane visoko prema nebu; & ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili!" (Ibrahim: 24.)
Lijepa riječ, spomenuta u ajetu, jeste riječ tevhida, a drvo što mu korijen bude jači, i više navodnjavan, jače će biti stablo i grane, a isto tako i grane, ako se budu hranile kišom i vjetrom, uticaće na sami korijen! Po istom principu se kreće i iman u srcu čovjeka, kao i islam na njegovoj vanjštini. Vanjske riječi i djela proizilaze i nužno iziskuju nutarnje riječi i djela, i putem nečije vanjštine govorimo o nečijoj nutrini, kao što to stoji u riječima Uzvišenog:
"Ne treba da ljudi koji u Allaha, i u onaj svijet, vjeruju, budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio, i duhom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti." (el-Mudžadela: 22.)
Allah dž.š., nas obaviještava o tome da ne postoje osobe koje vjeruju u Allaha i u Sudnji dan, a da su u ljubavi sa Allahovim neprijateljima, i neprijateljima Njegova poslanika s.a.w.s.. Sami iman i vjerovanje negira takvo što, pa ako takva ljubav nastane to će ukazati na grešku u imanu i vjerovanju!
Allah dž.š., kaže: "Ti vidiš mnoge od njih kako s nevjernicima prijateljuju. Ružno li je zaista ono što sami sebi pripremaju: da se Allah na njih rasrdi, i da u patnji vječno ostanu. & A, da vjeruju u Allaha, i vjerovjesnika, i u ono što se njemu objavljuje oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi od njih su nevjernici." (el-Ma'ida: 80, 81.)
Allah dž.š., kaže: "Pravi vjernici su oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije toga više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu - imecima svojim i životima svojim; oni su iskreni!" (el-Hudžurat: 15.)
Allah dž.š., nas obaviještava da su prethodno spomenuti ljudi iskreni u svom izjavljivanju da vjeruju, što nam ukazuje na to da se ljudi djele na iskrene i na lažove – onda kada kažu mi vjerujemo! Osoba koja laže u sebi ima licemjerstva shodno količini svojih laža!
Allah dž.š., u povodu munafika, kaže: "Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha, i u onaj svijet!"- a oni nisu vjernici. & Oni nastoje da prevare Allaha, i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju. & Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu." (el-Bekara: 8-10.)
Allah dž.š., kaže: "Kad ti licemjeri dolaze, govore: "Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!" – i Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, ali Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci." (el-Munafikun: 1.)
Allah dž.š., kaže: "Ima ih koji su Allahu riječ dali: "Ako nam Allah iz blagodati svoje udjeli, mi ćemo, zbilja, udjelivati, i zbilja ćemo dobri ljudi biti!" & Pa, kada im je Allah podario iz obilja Svoga, oni su spram toga škrti bili, i leđa su okrenuli, odbijajući ispuniti svoju riječ! & Allah im je nifak u srca ostavio, sve do dana kada će Ga sresti, zbog toga što nisu ispunili svoje obećanje koje su Allahu dali, i zbog toga što su lagali!" (el-Tevba: 75-77.)
Allah dž.š., kaže: "Ima ih koji ti prigovaraju zbog raspodjele zekata. Ako im se iz njega da, zadovolje se, a ako im se ne da, odjednom se razljute. & A trebalo bi da se zadovolje onim što im daju Allah i Poslanik Njegov, i da kažu: "Dovoljan nam je Allah, Allah će nam dati iz obilja Svoga, a i Poslanik Njegov, mi samo Allaha hoćemo." (el-Tevba: 58,59.)
Mnogo je ajeta slične tematike. Onaj koji razmisli malo o svemu, neće sumnjati u to da čovjek neće biti vjernik na osnovu samog srčanog ubjeđenja uz gajenje ili ispoljavanje mržnje prema Allahu, i Njegovom poslaniku, uz oholo odnošenje prema robovanju Njemu, i uz neprijateljstvo prema Njemu, i Njegovom Poslaniku!
Zbog svega navedenog većina murdžija (džemahirul-murdži'e), smatra da je "djelo srca" sastavni dio imana, kako to bilježi "Ehlul-Mekalat" (ljudi koji se bave proučavanjem stavova islamskih grupacija), poput imama el-Eš'arija rhm., koji u svom djelu "el-Mekalat", kaže da se same murdžije djele na 12 grupacija i skupina u pogledu razumjevanja imana, i to:
1. Skupina onih koji smatraju da se vjerovanje u Allaha dž.š., (el-imanu billahi), manifestira samo kroz suštu spoznaju srcem Allaha dž.š., i Njegova Poslanika s.a.w.s., (el-ma'arifa), i svega onoga što je od Allaha dž.š., došlo!? Što se tiče ostalih stvari, mimo srčane spoznaje i ma'arife, poput potvrde jezikom, poniznosti srca prema svemu tome, ljubavi prema Allahu i Njegovom poslaniku s.a.w.s., te njihovo poštovanje i veličanje, strah, kao i rad po tome udovima i ostalim dijelovima tijela – sve to, po njima, nije iman. Smatraju da se kufr i nevjerovanje u Allaha dž.š., manifestuje u džehlu i nepoznavanju Boga.
Bilježi se da je pobornik ovog stava bio Džehm b. Safvan. Džehmije su smatrale da čovjek, koji svojim srcem spozna istinu, a potom je porekne svojim jezikom – takvim postupkom ne postaje nevjernik, i po njima se iman ne može dijeliti i parčati, i po njima su svi vjernici isti. Po njima se iman i kufr mogu naći samo u srcu, a nikako na ostalim dijelovima tijela.[6]
2. Skupina onih koji tvrde da se iman manifestuje u samoj spoznaji Allaha dž.š., (ma'arifetullah), dok se, po njima, kufr i nevjerovanje manifestuje samo u nespoznaji i nepoznavanju Allaha dž.š.. Nema imana i vjere u Allaha dž.š., mimo spoznaje Njega, i nema kufra i nevjerovanja u Allaha dž.š., mimo nespoznaje Njega!
Po njima, riječi: "Allah je jedan od trojice" – ne predstavljaju kufr i nevjerstvo, mada znamo da to neće reći niko drugi sem kafir u Allaha dž.š., jer je Allah dž.š., taj koji je nevjernikom proglasio one koji takvo što kažu, i svi muslimani su složni na tome da te riječi neće reći niko drugi do nevjernik. Tvrde da se spoznaja Allaha dž.š., oliči u ljubavi i poniznosti prema Njemu, i ne smatraju da je iman u Allaha dž.š., iman u Njegova Poslanika s.a.w.s.!
Ne vjeruje u Allaha onaj ko ne vjeruje u Poslanika s.a.w.s. – po njima je netačna konotacija, a znamo da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Onaj ko ne vjeruje u mene (tj. ne povjeruje meni), ne vjeruje u Allaha dž.š.!"[7] Smatraju da namaz ne predstavlja 'ibadet i robovanje Allahu dž.š., i po njima je 'ibadet samo vjerovanje u Njega, oličeno u suštoj spoznaji Njega. Iman, po njima, ne raste, niti opada, i on je uvjek isti, a istim očima gledaju i na kufr. Pobornik ovih stavova je bio Ebul-Husejn el-Salihi...
3. Skupina onih koji tvrde da se iman manifestira u spoznaji Allaha, i poniznosti prema Njemu, tj. u napuštanju oholosti prema Njemu, te uspostavljanju ljubavi u ime Njega, pa, kod koga se nađu ove osobine i svojstva – to je vjernik. Smatraju da je Iblis l.a., znao Allaha dž.š., ali je postao nevjernikom samo zbog svoje oholosti prema Njemu (istikbar). Ovo je stav sljedbenika Junusa el-Šemrija.
4. Skupina sljedbenika Ebu Šemra i Junusa koji tvrde da se iman manifestira kroz spoznaju Allaha dž.š., kroz ljubav prema Njemu, kroz srčanu poniznost Njemu, kao i kroz potvrđivanje toga da je On – Jedan, i da Mu nema ravna – i to prije uspostave poslaničkog dokaza protivu njih. Ako je došlo do uspostave poslaničkog dokaza protivu njih – iman je vjerovanje i potvrda njihova poslanstva, vjerovanje u ono s čime su došli, te srčana spoznaja onoga što je došlo od Allaha dž.š., u vezi njih. Ne nazivaju imanom svako od navedenih svojstava, niti polu-imanom, sve dok se ne nađu zajedno na jednom mjestu. Kada se nađu zajedno kod nekog čovjeka – nazivaju ih jednim imenom – iman. Ostavljanje bilo koje od navedenih stavki je, po njima, kufr i nevjerstvo, i nisu stava da se iman može dijeliti i parčati, niti da može rasti ili opadati!
5. Skupina sljedbenika Ebu Sevbana koji smatraju da se iman i vjerovanje manifestuje kroz potvrdu Allaha dž.š., i Njegovih poslanika (el-ikrar), kao i u onome što se na osnovu zdravog razuma mora raditi.
6. Skupina onih koji smatraju da se iman manifestuje kroz spoznaju Allaha dž.š., i Njegovih poslanika, kao i obaveza oko kojih je islamska ulema složna, te poniznosti Njemu putem svega toga, uz potvrdu jezikom (el-ikrar bil-lisan). Smatraju da su navedene stavke imana sve odredom pokornost (el-ta'ah), i da to neće biti ako ne budu skupa zajedno, poput spoznaje (el-ma'arifa), bez potvrde (el-ikrar). Ostavljanje navedenih stavki je nepokornost (el-ma'asija), ali čovjek neće postati nevjernikom onda kada ne izvrši neku od navedenih stavki! Ljudi se razlikuju u svome imanu, i nisu svi isti po tom pitanju, jer je neko učeniji, i više ubjeđeniji od drugog. Po njima iman raste, ali ne može opadati! Ovog je stava el-Husejn b. Muhammed el-Nedždžar, i njegovi sljedbenici.
7. Skupina poznatija pod imenom "el-Gajelanijje", sljedbenici Gajelana, koji smatra da se iman u Allaha dž.š., manifestuje u drugoj spoznaji Allaha dž.š., ljubavi, poniznosti, te potvrđivanju onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., od strane Allaha dž.š., jer je, po njemu, prva spoznaja Allaha dž.š., nužna pojava kod ljudi, i zbog toga je ne smatra dijelom imana!
Svi spomenuti, čije smo stavove naveli, poput šemrijja, džehmijja, gajelanijja i nedždžarijja negiraju to da se iman može naći kod nevjernika (kuffar), i negiraju to da se može reći da su oni djelomično vjernici – jer se, prema njima, iman nikako ne može dijeliti i parčati!
8. Skupina sljedbenika Muhammeda b. Šebiba koji tvrde da se iman manifestuje kroz potvrđivanje Allaha dž.š., (ikrar), i spoznaju toga da je On – Jedan, i da Mu nema slična, kroz potvrđivanje i spoznaju Njegovih vjerovjesnika i poslanika, i svega onoga s čime su došli od Allaha dž.š., što muslimani kod sebe bilježe, i od Poslanika s.a.w.s., ga prenose, poput namaza, posta i ostalog oko čega se nikako ne razilaze, kao i kroz poniznost prema Allahu dž.š., koja se ogleda u udaljivanju od oholosti prema Njemu, jer je Iblis l.a., znao Allaha dž.š., i potvrđivao Ga je, ali je kafir postao zbog toga što se oholo ponio prema Njemu, i da te oholosti nije bilo, ne bi postao nevjernikom!
Iman se parča i dijeli, i nisu svi vjernici isti. Neka od grana imana jeste pokornost (el-ta'ah), i dio imana, ali osoba, kod koje se ona nađe, može biti nevjernikom, jer je ostavio drugi dio imana. Čovjek će biti vjernik tek onda kada ispuni sve tražene stavke imana. Svaki čovjek zna da je Allah dž.š., jedan, i da Mu ravna nema, ali nevjerovanje u poslanika ga čini nevjernikom, i pored toga što je ispunio jednu od stavki imana tj. spoznaju Allaha dž.š.!
9. Skupina onih koji se pripisuju imamu Ebu Hanifi rhm., i njegovim učenicima, koji tvrde da se iman manifestuje kroz spoznaju Allaha dž.š., i Njegova Poslanika s.a.w.s., (el-ma'arifa), te kroz opštu potvrdu onoga s čime je Poslanik s.a.w.s., došao od Allaha dž.š., (el-ikrar), bez osvrta na detalje.[8]
10. Skupina sljedbenika Ebu Mu'aza el-Tevmenijja koji tvrde da se iman manifestuje u nečinjenju teških grijeha, te da je iman termin za djela koja, ako čovjek ostavi, ili pak jedno od njih, postaje nevjernikom.
Djelo, zbog čijeg ostavljanja bi čovjek postao nevjernikom, je iman. Svaka pokornost, koju neki čovjek ostavi, a muslimani nisu složni po pitanju njegova tekfira – ta pokornost je jedna od propisanih stvari imana (šera'i'ul-iman).
Osoba koja dato djelo ostavi – ako je u pitanju farz, biće opisana grijehom i fiskom, i reći će se da griješi, ali se neće imenovati fiskom, a isto tako se neće ni hvaliti. Veliki grijesi ne izvode čovjeka iz imana, izuzev ako nije riječ o kufru. Osoba koja ne izvršava farzove poput namaza, posta, hadždža zato što ih smatra neobaveznim, odbijajući ih i omalovažavajući ih – takva osoba je nevjernik (kafir billah).[9]
Nevjernikom je postao zbog svog omalovažavanja (istihfaf), odbijanja (redd), i poricanja obaveznosti (džuhud)![10] Osoba koja ne klanja namaz iz nemara, i odgađa ga, i kaže klanjaću samo da završim posao kojim sam zabavljen trenutno – takva osoba nije nevjernik, ali i ako bude kasnije klanjala, smatraćemo ga fasikom. Ebu Mu'az je znao reći: "Ko ubije poslanika ili ga udari – postao je nevjernikom, ali nije takvim postao zbog samog udarca, već zbog omalovažavanja, neprijateljstva i mržnje (ispoljene prema njemu)!"
11. Skupina sljedbenika Bišra el-Merisijja, koji kažu da je iman – tasdik tj. srčano ubjeđenje, jer riječ iman u arapskom jeziku to znači, i sve što nije srčano ubjeđenje nije iman. Smatra da tasdik biva srcem i jezikom zajedno. Ovog stava je bio i Ibnul-Ravendi, i on je smatrao da se kufr manifestira u nevjerovanju (džuhud), negiranju (inkar), skrivanju (setr), i nije dozvoljeno, riječ kufr, shvatati i tumačiti drugačije od onoga kako ga tumači arapski jezik, i nije dozvoljeno shvatati i tumačiti riječ iman drugačije od onoga kako ga tumači arapski jezik.
Smatrao je da činjenje sedžde suncu nije kufr, kao da ni činjenje sedžde nekom drugom mimo Allaha dž.š., nije kufr; to su po njemu obilježja kufra, jer je Allah dž.š., rekao da ne čini sedždu suncu osim osoba nevjernik.[11]
12. Skupina poznatija pod imenom "el-Kerramijje", sljedbenici Muhammeda b. Kerrama, koji smatraju da se iman manifestuje kroz potvrdu (el-ikrar), i vjerovanje (el-tasdik), putem jezika, bez pratnje srca, i ne priznaju da je spoznaja srca (ma'arifetul-kalb), ili samo vjerovanje ispoljeno jezikom (el-tasdik bil-lisan) – iman i vjera!?[12]
Dakle, većina murdžijskih stavova, koje nam imam el-Eš'ari, Allah mu se smilovao, navodi, su na tom stanovištu tj. da iman mora sadržavati i određena djela srca, i da se po tom pitanju suprostavlja veoma mali broj ljudi, tipa Džehma i Salihija.
U svojim "Mekalatima", imam el-Eš'ari, rhm., spominje i određen broj postulata akide ashabul-hadisa i ehli-sunneta, pa kaže: "Ono na čemu su ashabul-hadis i ehli-sunnet, bi, u globalu, bilo slijedeće: Vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, i u sve ono što nam je došlo od Allaha, dželle ša'nuhu, a prenose ga pouzdane osobe od Poslanika, s.a.w.s., (el-ikrar), neodbijajući ništa od toga, kao i to da je Allah, dželle ša'nuhu, Jedan, Jedini, koji je utočište svemu, koji žene i djeteta nema, i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Džennet i džehennem su istina (hakk), a Sudnji dan će nastupiti bez ikakve dvojbe, i Allah, dželle ša'anuhu, će izvesti ljude živim iz svojih kaburova. Allah, dželle ša'nuhu, je nad 'Aršom, kako nam o tome govori slijedeći ajet: "Milostivi, koji se nad aršom uzvisio!" (Taha: 5.), i Allah, dželle ša'nuhu, ima dvije ruke, bez raspitivanja o njihovoj kakvoći (bila kejf), kako to stoji u slijedećem ajetu: "O Iblisu!" – rekao je On – "šta te je navelo da se ne pokloniš onome koga sam sa Svoje dvije ruke stvorio!? Jesi li se to uzoholio, ili misliš da si uzvišen?" (Sad: 75.), ili: "Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!" (el-Ma'ideh: 64.), i Allah, dželle ša'nuhu, ima oči, kako se to spominje u slijedećem ajetu: "koja je plovila pred očima našim..." (el-Kamer: 14.), i Allah, dželle ša'nuhu, ima lice, kako to stoji u slijedećem ajetu: "A ostaće samo lice tvoga Gospodara, Veličanstvenog i Plemenitog!" (el-Rahman: 27.)
Neće se reći da su Allahova imena nešto drugo mimo Allaha, dž.š., kao što to tvrde haridžije i mu'utezile... sve dok nije rekao: Kur'an je nestvoreni Božiji govor, a govor o vakfu i lafzu je novotarija. Ko bude zastupao stavove vakfa i lafza – po njima je novotar. Neće se reći: Izgovaranje Kur'ana je to što je stvoreno, niti će se reći da je nestvoreno... sve dok nije rekao:
Nikog od pripadnika kible ne tekfire zbog grijeha kojeg počini, poput zinaluka, krađe i ostalih velikih grijeha, i takvi će se smatrati vjernicima - shodno imanu kojeg imaju pri sebi, pa makar i činili određene grijehe. Iman je kod njih vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, određenje – bilo dobro ili loše, slatko ili gorko, kao i to da sve što ih nije snašlo – nije ih moglo snaći, a sve što ih je snašlo – nije ih moglo zaobići.
Islam je da svjedočiš da je Allah, dželle ša'nuhu, taj koji jedini zaslužuje da bude obožavan (la ilahe illallah),[13] i pojam islama se, po njima, razlikuje od imana... sve dok nije rekao: Tvrde da je iman: "Riječi i djela", i da raste i opada, i ne kažu: stvoren je, ili nije stvoren – gdje je na više stranica obrađivao ovo pitanje, gdje je na kraju svega rekao slijedeće: "Stavovi (ehli-sunneta), koje smo ovdje naveli – su i naši stavovi, i mi ih zastupamo!"
Ovo su riječi imama el-Eš'arija u ovoj knjizi, sa kojima izražava slaganje u stavovima sa ehlu-sunnetom i ashabul-hadis-om, za razliku od stavova koje je zastupao u djelu "el-Vedžiz".[14]
Ovdje imamo za cilj ustvrditi to da enormna većina grupacija ummeta smatra djela srca sastavnim dijelom imana, i toga su stava većina murdžijskih skupina. Što se tiče Mu'utezila, Haridžija,[15] Ehlu-sunneta, i Ashabul-hadisa – njihov stav po tom pitanju je poznat.
U ovim pitanjima kontriraju murdžije koje slijede Džehm b. Safvana – što je rijetko i čudno mišljenje (šazz), kao i kerramijje, koji kažu da je iman samo izgovaranje jezikom – što je također rijetko i čudno mišljenje (šazz).
Svemu ovom treba pridati posebnu pažnju, jer veliki broj onih koji govore o pitanjima imana, i o tome: "Da li djela i postupci spadaju u iman ili ne", i da li je iman oličen u: "Riječima i djelima" – misle da je spor zasnovan samo na djelima ruku i nogu (e'amalul-dževarih), a da se pod riječima misli samo na riječi jezika što je očita greška (galet)![16]
Riječi – koje ne prati srčano ubjeđenje – nisu iman i vjera po osnovu koncenzusa svih muslimana! Samo nutarnje vjerovanje (tasdik bil-batin) – (bez riječi i djela) – nisu iman i vjera kod većine muslimana, izuzev sljedbenika Džehma i Salihija, čiji stavovi sadrže filozofiju i kontriranje vjerskim propisima više nego li stavovi Ibnu Kerrama, osim nekih sljedbenika Ibnu Kerrama, koji se ne slažu sa njime u svemu.[17]
Isto tako, vjerovanje srcem, kojeg ne prati ljubav prema Allahu, dželle ša'nuhu, i poštovanje, već se u njemu nalazi mržnja i neprijateljstvo prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem – to nije iman po osnovu koncenzusa svih muslimana!
Stav Ibnu Kerrama se razlikuje od našeg stava samo u imenu (el-ism), ali ne i u statusu (el-hukm), jer on, i ako munafike naziva mu'minima, kaže: Oni će vječno ostati u vatri, tako da se sa džematom razilazi u imenu, a ne u statusu, dok se sljedbenici Džehma razlikuju od ostalog džema'ata - i u imenu, i u statusu.[18]
Specifike pobornika "murdžizma"
Pr.dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akl hfz., kaže:
1. Murdžije nisu zasebna grupacija (firka), i pored toga što imaju zacrtane osnove i principe. El-irdža' nema svoje zasebne škole, ili sekte koje ga zastupaju, kao što to imaju haridžije, ši'ije, džehmijje, mu'utezile, i ostali.[19]
2. El-irdža', kao pojavu u svome početku, nalazimo proširenom među fakihima, i nekim muhaddisima, onda kod džehmijja, i nekih sekti mu'utezila, haridžija, kerramijja i sufija. Na irdža'u je i većina današnjih pobornika eš'arija i maturidija.
3. Nakon diferenciranja stavova i sekti, kada dođe do općeg spomena murdžizma, pod tim bi se podrazumjevale "murdži'etul-fukaha" tj. hanefije većinom, kao i eš'arije i maturidijje, koji "el-'irdža" smatraju jednim od svojih postulata.
4. El-irdža' je jedno od glavnih obilježja hanefijskog mezheba, od njegova nastanka do dana današnjeg.
5. Murdžijski usuli bi se ogledali u slijedećim pitanjima:
a.) Djela ne spadaju u pojam imana. Po njima je iman vjerovanje srcem (tasdik), ili vjerovanje srcem uz izgovor jezikom (el-tasdik vel-kavl).
b.) Vjerovanje ne može rasti, niti opadati.
c.) Nije dozvoljeno činiti istisna' u imanu (tj. reći: ja sam mu'min, inša'allah).
Svako od navedenih pravila i usula, proizilazi od prethodno spomenutog pravila.[20]
6. Selef je novotarima proglasio murdžije koji smatraju da djela nisu sastavni dio imana, i njegova nužna posljedica, a što se tiče murdžijskih fanatika poput "džehmijja" koji smatraju da je iman i vjera sušta spoznaja Boga srcem – njih su tekfirili, a "kerramijje" koji su smatrali da je iman samo izgovaranje jezikom – njih su smatrali zalutalim i novotarima.
7. Što se tiče novotarije "murdži'etul-fukaha'a" – ona nije bila preprekom za prenošenje rivajeta od njih, učenjem pred njima, i priznavanju njihovog imameta, izuzev sporne mes'ele, za razliku od murdžijskih fanatika i kerramijja!
8. El-irdža' je, na neki način, kontra-produkt haridžijskog tekfira, tako da su murdžije sušta suprotnost haridžija. Olahko se odnose prema ajetima prijetnji (el-ve'id), kao i prema ajetima mržnje i odricanja (el-bera'), za razliku od haridžija.
9. Prvo stjecište i centar "el-Irdža'a" je Kufa, i većina prvih "murdži'etul-fukaha" su iz nje. Iz Kufe se murdžijski stavovi šire dalje prema islamskim mjestima većinom preko hanefija, eš'arijja i određenog djela maturidijja.[21]
I pored žestokih kritika upućenih na račun murdžija,
imami selefa nisu murdžije smatrali nevjernicima![22]
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, prije nego je počeo obrađivati stavove i skupine murdžija, kaže slijedeće: "Selef i imami su upućivali žestoke kritike na račun murdžija, smatrajući ih novotarima, ali nije mi poznato da ih je iko od selefa tekfirio! Selef je složan na tome da oni svojim postupanjem ne postaju nevjernicima.
Imam Ahmed rhm., kao i ostali imami, se jasno i decidno izjasnio da ne tekfiri murdžije, tako da ko pripisuje imamu Ahmedu rhm., tekfir murdžija, ili ih bude smatrao jednim od novotara oko čijeg tekfira se ulema razilazi – takva osoba čini veliku grešku!
Od imama Ahmeda rhm., i ostalih imama, se bilježi da je tekfirio džehmijje el-mušebbihe i njima slične. Imam Ahmed rhm., nije tekfirio haridžije, niti kaderije – ako potvrde znanje, i zanegiraju stvorenost djela, i općenito htijenje, mada se od njega bilježe dva rivajeta po pitanju njihova tekfira.
Što se murdžija tiče, stav imama Ahmeda, Allah mu se smilovao, po pitanju njihova neproglašavanja nevjernicima - je jedan, mada on ni pojedince od džehmijja nije proglašavao nevjernicima, niti je tekfirio svakog onog koji je za sebe tvrdio da je džehmijja, niti je tekfirio onog ko se sa džehmijjama složio u određenim stavovima, ili u određenim novotarijama!
Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, je klanjao namaz za džehmijjama – onima koji su pozivali svojim stavovima, i koji su narod stavljali na kušnju zbog toga, žestoko kažnjavajući svakog onog ko se ne povede za njihovim stavovima!
Sve njih, i njima slične, imam Ahmed, Allah mu se smilovao, nije tekfirio, već je smatrao da su na imanu, da polažu pravo na imamet i vlast, učeći im dovu, pristajući za njima i u namazu, i na hadždžu, i u vođenju rata, zabranjujući vojno ustajanje protivu njih, i njima sličnih! Negirao je neispravne stavove koje su zastupali, a koji su, u osnovi, predstavljali pravo nevjerstvo, i pored toga što nisu bili svjesni toga da su ta djela – djela kufra.[23]
Protivu svega toga se borio, onoliko koliko je mogao, spajajući na taj način između pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.w.s., putem otkrivanja i suzbijanja džehmijskih novotarija, i između pridavanja pažnje pravima vjernika, bilo da su imami ili ummet u pitanju, pa makar bili u pitanju neznalice (džuhhal), novotari (mubtedi'un), nasilnici (zalemeh), i griješnici (fasikun)!"[24]
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "U globalu, murdžijje su bolje od kaderijja, jer su na Irdža'u bili brojni fakihi iz Kufe, za razliku od I'itizala – ni jedan fakih, niti imam selefa, nije bio mu'utezila!"[25]
Zbog svega navedenog, muhaddisi su primali rivajete od pouzdanih fakiha-murdžija – ne murdžija-džehmijja – i nisu se prema njima hrđavo odnosili. Na Irdža'u je bio dobar broj poznatih i cijenjenih učenjaka.
Imam el-Zehebi rhm., kaže: "El-Irdža' je mezheb dobrog djela učenjaka, zato nije lijepo netolerantan biti prema njima!"[26]
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm.
pr.dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akl
[1] Pogledaj: El-Kamus el-muhit, str. 1660., i Muhtarus-sihah, str. 236..
[2] Pogledaj: El-Kamus el-muhit, str. 1660., i Muhtarus-sihah, str. 236..
[3] Pogledaj: Šerhu Kasideti Ibni Kajjim, 2/139., autor: Ahmed b. Ibrahim b. 'Isa..
[4] Pogledaj: Hiljetul-Evlija', 7/29.; Šerhul-Sunneh od imama Begavija rhm., 1/41.; Medžmu'atul-Fetava, 7/666., 13/41..
[5] Pogledaj: Dirasat fil-ehva'i vel-fireki vel-bide'i, 2/179., autor: pr.dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akl hfz..
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., navodi riječi Sehla b. Abdullaha el-Tusturija, koji, kada je upitan o imanu, reče: „Iman je riječ, djelo, nijjet i sunnet. Ako je iman riječ bez djela onda je to kufr, a ako je iman riječ i djelo bez nijjeta onda je to nifak, a ako je iman riječ i djelo i nijjet bez sunneta onda je to bid'at!“ Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 7/171..
Hamdan b. Ali el-Verrak kaže: Spomenuše se murdžije, pa rekoh: Oni kažu: Ako čovjek spozna svoga Gospodara, svojim srcem, ta osoba je vjernik. Imam Ahmed rhm., reče: Murdžije ne kažu to; to je stav džehmijja! Murdžije kažu: Sve dok ne potvrdi svojim jezikom, uz rad tijela. Džehmijje su ti koji kažu: Osoba, koja spozna svoga Gospodara srcem, je vjernik, pa makar i ništa više ne činila svojim tijelom – što je očito nevjerstvo. Iblis je znao svoga Gospodara! Pogledaj: El-Sunneh od Hallala, str.96..
[6] Imam el-Eš'ari, Allah mu se smilovao, kaže: Ono po čemu je Džehm bio specifičan i poseban jeste to što je tvrdio da će džennet i džehennem nestati, te da je iman – znanje da Allah dž.š., postoji, dok je kufr, po njemu, nepoznavanje Allaha dž.š.!? Pogledaj: Mekalatul-Islamijjin, 1/338..
[7] Bilježi ga imam Ahmed rhm., u svom Musnedu, 4/70., 5/382., 6/382., a šejh Albani rhm., ga ocjenjuje Sahihom. Pogledaj Sahihu Ibni Madždže rhm., br.398..
[8] U djelu "El-Fikhul-Ekber", sa šerhom od Mula 'Ali el-Karija rhm., na str. 304., stoji slijedeće: "Vjera je potvrda i vjerovanje" (el-Imanu: el-ikrar vel-tasdik) – na osnovu čega se zaključuje da - po njemu - djela nisu sastavni dio imana, niti njegov rukn. Pogledaj: "El-Medhal ila mezhebil-imam Ebi Hanife el-Nu'uman rhm., str.70., autor: dr. Ahmed Se'id Havva.
U "Fikhul-ekberu" se navodi: Ne proglašavamo muslimana nevjernikom zbog grijeha kojeg čini, pa makar bio i veliki grijeh u pitanju, sve dok ga ne ohalali, i ne oduzimamo mu ime imana zbog toga, već ga nazivamo mu'minom, i moguće je da čovjek bude mu'min-fasik, a da nije kafir! Ne kažemo: Grijesi ne mogu uticati na vjernika!? Ne kažemo: Vjernik neće ući u vatru?! Ne kažemo: Vjernik će vječno ostati u vatri, pa makar bio i fasik, nakon što je preselio kao mu'min! Ne kažemo: dobra djela su nam primljena, niti to da su nam loša djela oproštena – kako tvrde murdžije!"
U djelu "El-Vasijjet" sa šerhom, str.2., stoji: "Iman je potvrda jezikom (ikrar bil-lisan), i ubjeđenje srcem (tasdik bil-dženan). Sami izgovor jezikom nije iman!"
U djelu "El-'akida el-Tahavijja", stoji:
(62.): Iman je potvrda jezikom (ikrar bil-lisan),
i ubjeđenje srcem (tasdik bil-dženan);
(63.): Sve što je sahih putem došlo od Poslanika
s.a.w.s., je šeri'at i objašnjenje, i svo je istina!;
(64.): Iman je jedan, i svi vjernici su u osnovi isti. Ono po čemu
se vjernici razlikuju jeste strah (el-hašjeh), bogobojaznost
(el-tuka), nepovođenje za strastima (muhalefetul-heva),
i pridržavanje obaveza (mulazema).
Sigurnim predajama se bilježi da je imam Ebu Hanife rhm., za sobom ostavio pet pisanih djela, i to:
- 1. "El-Fikhul-ekber".
- 2. "El-fikhul-ebset".
- 3. "El-'alim vel-mute'allim".
- 4. "Risaletul-imam Ebi Hanife ila 'Usman el-Betti".
- 5. "Vasijjet Ebi Hanife".
Pogledaj: "Usulud-din 'indel-imam Ebi Hanife rhm.", autor: dr. Muhammed b. 'Abdurrahman el-Humejjis, Allah ga sačuvao.
[9] Imam Ibnu Ebil-'Izz el-Hanefi rhm., kaže slijedeće: Ehlu-sunnet je složan na tome da će veliki griješnik ispaštati kaznu za grijehe koje je činio, kao što nam o tome govore brojni tekstovi, i neće biti kao što kažu murdžije – da grijesi ne mogu štetno uticati na iman, isto kao što dobra djela neće biti od koristi u kombinaciji sa kufrom! Kada čovjek sakupi tekstove v'ada - kojima dokazuju murdžije, i tekstove ve'ida – kojima dokazuju haridžije i mu'utezile, shvatićeš neispravnost njihovih stavova. Kroz dokaze jednih ćeš uvidjeti neispravnost stavova drugih! Pogledaj: Šerhul-'akide el-tahavijje, str.322..
[10] Imam Ebu Dža'afer Ahmed b. Muhammed el-Tahavi rhm., u svom djelu "el-'Akida", kaže slijedeće: (58.) "I ne kažemo: Grijesi ne utiču štetno na iman osobe koja te grijehe čini!" U komentaru ovih riječi, imam Ibnu Ebil-'Izz el-Hanefi rhm., kaže: Ovim riječima autor želi uputiti odgovor murdžijama – koji tvrde da grijesi ne mogu loše utjecati na iman, isto kao što dobra djela neće biti od koristi sa kufrom. Dakle, murdžije su otišle u jednu krajnost, a haridžije u drugu, jer oni smatraju muslimana nevjernikom, ne bitno kakav grijeh počinio, ili ako čini velike grijehe. Pogledaj: Šerhul-'akide el-Tahavijje, str.317.
[11] Imam Kurtubi, rhm., (11/141.), kaže: Najispravnije mišljenje (mezheb), je taj da će veliki griješnik biti kažnjen džehennemom shodno težini grijeha kojeg je počinio, nakon čega će izaći iz džehennema, dok murdžije smatraju da takva osoba nikako neće ući u džehennem, a, za razliku od njih, ve'idijjeh (havaridž), smatraju da će takva osoba vječno ostati u džehennemu!?
[12] Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 4/162..
[13] Muslim, 1/8., od Omera b. el-Hattaba r.a..
[14] Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „El-Firka el-Nadžija - Uspješna skupina – Ehlu-sunnet vel-džema'at – su sljedbenici umjerenosti i sredine u samom ummetu, isto kao što je ummet pobornik umjerenosti i sredine u odnosu na ostali svijet! Ehlu-sunnet vel-džema'at su sredina u oblasti Allahovih dž.š., svojstava, između džehmija - pobornika ta'atila/negiranja, i mušebbiha – pobornika temsila/poistovjećivanja; oni su sredina po pitanju Allahovih dž.š., dijela, između kaderijja i džebrijja; oni su sredina po pitanju Allahovih prijetnji/el-ve'id između murdžija, kaderija-ve'idijja i ostalih; oni su sredina po pitanju imena imana i dina između harurijja-haridžijja i mu'utezila na jednoj strani, i murdžija i džehmijja na drugoj strani; oni su sredina po pitanju ashaba Allahova Poslanika s.a.w.s., između šija-rafidija i haridžija.“ Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 3/141..
Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Osnova ehli-sunnetskog polazišta po kojoj se razlikuju od sekti haridžija, džehmijja, mu'utezila i murdžija jeste da se sami iman međusobno razlikuje i da se iman parča, kao što Poslanik s.a.w.s., kaže: „Iz vatre će izići svaka osoba koja u svom srcu bude imala trunku imana“ (Sahih Sunenul-Tirmizi, br. 2598.) – pa se na osnovu Poslanikovih s.a.w.s., riječi zaključuje to da se Allahov vilajet/bliskost, parča i dijeli shodno tome!“ Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 3/355..
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ehlu-sunnet je sredina kada su u pitanju imena/esma', propisi/ahkam, obećanja/va'ad i prijetnje/ve'id – između ve'idijja onih koji muslimane - velike griješnike (ehlul-keba'ir), ostavljaju vječno u vatru, izbacujući ih u potpunosti iz imana, poričući šefa'at Poslanika s.a.w.s., i između murdžija koji kažu da je iman fasika/velikih griješnika, poput imana Božijih poslanika, ili da dobra djela nisu sastavni dio dina i imana - koji u potpunosti poriču prijetnje i kaznu! Ehlu-sunnet vel-džema'at je na stanovištu da muslimanski fasici kod sebe imaju osnovu i dio imana, i da kod sebe nemaju sav obavezni dio imana putem kojeg bi direktno ušli u džennet; oni ne ostaju vječno u vatri, jer će iz vatre biti izvedena svaka osoba koja u svome srcu bude imala trunku imana, mada je i Poslanik s.a.w.s., pohranio svoj šefa'at za sudnji dan, i to baš za velike griješnike iz njegova umeta.“ Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 3/374..
[15] Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Od Poslanika s.a.w.s., se bilježe mutevatir predaje da će iz vatre izaći ljudi nakon ulaska u nju, kao i to da će se Poslanik s.a.w.s., zauzimati za ljude nakon što uđu u vatru. Ovi hadisi su dokaz protivu dvije skupine ljudi:
- 1. El-Ve'idijje koji su mišljenja da vjernici koji uđu u vatru neće iz nje izići.
- 2. El-Murdži'e el-Vakife koji kažu: Ne znamo da li će iko od vjernika ući u vatru, ili neće? Ovog su stava i određene grupe šija, i eš'arija, poput Kadi Ebu Bekra, i ostalih. Što se tiče onoga što se spominje da je to stav Gulatul-murdži'eh/murdžijskih fanatika, da u vatru neće ući vjernik – nije nam poznato da je iko od poznatih učenjaka bio na ovom stavu! (Medžmu'ul-Fetava, 7/486.)
[16] Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Džehm b. Safvan, i njegovi sljedbenici, su bili ubjeđenja da se iman odlikuje samo u ubjeđenju srca (tasdikul-kalb), i znanju – dok djela srca nisu smatrali imanom! Bili su ubjeđenja da čovjek može biti potpuni vjernik samo na osnovu vjerovanja svoga srca – pa makar i psovao Allaha i Njegova Poslanika s.a.w.s., i ratovao protivu Allaha i Njegova Poslanika s.a.w.s., neprijateljski se ophodeći prema njegovim prijateljima, a prijateljski prema Njegovim neprijateljima, pa makar i ubijao poslanike, rušio džamije, nipodaštavao mushaf, maksimalno precjenjivao nevjernike, i maksimalno potcjenjivao vjernike.
Oni kažu: sve navedeno su grijesi – koji ne anuliraju iman koji je u srcu; čovjek će to raditi, ali će i pored toga, svojom nutrinom, biti vjernik kod Allaha. Na ovome svijetu imaće status nevjernika – jer su navedeni postupci znaci kufra – na osnovu kojih će se donositi sud, poput priznanja i svjedoka, i ako se u njegovoj nutrini bude nalazilo nešto suprotno onome što je priznao, ili nešto suprotno onome što su posvjedočili svjedoci. Kada im se spomenu dokazi Kur'ana, Sunneta, i Idžma'a – da je osoba koja bude radila prethodno navedene stvari – nevjernik/kafir, koji će biti kažnjen na ahiretu, kažu: To je dokaz nestanka ubjeđenje i znanja iz srca!? Kufr je kod njih jedan pojam tj. neznanje/džehl, dok je iman tkđ. jedan pojam tj. znanje/'ilm. Kufr/nevjerovanje, je tekzib/poricanje, dok je iman/vjerovanje, tasdik/potvrda. I oni sami se razilaze u tome: Da li je potvrda srca/tasdik, znanje ili ne? Navedeni stav, i ako je najgori koji je izrečen po pitanju definicije imana, je bio mezheb velikog broja murdžija-apologetičara... Oni su pogriješili u dvjema stvarima:
1. Mislili su da je iman oličen samo u tasdiku/potvrdi, i znanju, i da sa njime ne ide djelo/amel, stanje/hal, pokret/hareke, volja/iradet,srčani strah/hašjeh fil-kalb. Ovo je, uopšteno, najveća greška murdžija, jer djela srca/e'amalul-kulub, koja, neke sufije nazivaju "ahval", "mekamat", "menazilu-sa'irine ilallah", "mekamatul-'arifin" itd. – sve ono što u njih spada, a Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., ga je naredio – to je obavezno vjerovanje/iman vadžib. Tu ima i propisa i stavki koje Allah dž.š., voli i drage su mu, ali ih nije naredio, i to će spadati u dobrovoljni iman/iman mustehabb. Prvu vrstu djela mora imati svaki vjernik, i ko se samo na njima zadrži ta je osoba jedna od dobrih/ebrar, i jedna od desnih/ashabul-jemin. Ko ispuni i prvi-obavezni, i drugi-dobrovoljni, dio imana – jedan je od prvih i bliskih/el-mukarribin el-sabikin, poput ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku s.a.w.s., odnosno da mu Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s., budu draži od svega ostalog, odnosno da mu Allah, i Njegov Poslanik, i borba na Njegovom putu budu draži od njegove porodice, i njegova imetka; i poput straha od Allaha dž.š., samo, mimo Njegovih stvorenja, uz kajanje Njemu, kao što Allah dž.š., kaže: "Ovo je ono što vam je obećano, svakome onome koji se kajao i čuvao & koji se Milostivog bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio." (Kaf: 32-33.) Ovdje će spadati ljubav u ime Allaha dž.š., mržnja u ime Allaha dž.š., prijateljevanje u ime Allaha dž.š., i neprijateljstvo u ime Allaha dž.š..
2. Mislili su da je svaki onaj koga je Zakonodavac proglasio nevjernikom, rekavši da će vječno ostati u vatri – da je takav zbog toga što u njegovom srcu nije bilo tasdika/potvrde, i znanja/ilm. Po ovom pitanju su kontrirali čulu/hiss, razumu/'akl, vjeri/šer'un, kao i onome na čemu su složni ademovi sinovi – zdrave prirode, kao i sve pametne osobe – jer će čovjek nekada znati da je istina na drugoj strani ali je niječe zbog zavisti koju u sebi nosi, ili zbog uzdizanja nad drugom stranom, ili zbog strasti koju ima u sebi, koja ga tjera na neprijateljstvo prema drugome, odbijajući ono što druga strana govori na svaki mogući način, dok će u svome srcu znati da je istina na drugoj strani. Većina onih koji su poricali poslanike – znali su da je istina sa njima, i da istinu govore, ali zbog zavisti, ili želje za vođstvom i uzdizanjem, ili iz ljubavi prema vjeri na kojoj su, i interesa koje im ona ostvaruje poput imetka, vođstva, ugleda... u slijeđenju poslanika su vidjeli ostavljanje dragih im strasti, ili nailaženje na nedrage stvari – zbog čega su ih poricali, i neprijateljstvo prema njima ispoljavali, postajući jednim od najgorih kafira poput Iblisa i Faraona, i pored toga što su znali da nisu u pravu, a da su poslanici ti koji su u pravu! Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 7/188-191.
[17] Imam el-Nevevi rhm., navodi riječi Kadi Ijada rhm., koji kaže slijedeće: „Ljudi su se razišli po pitanju osobe koja griješi prema Allahu dž.š., a jedna je od pripadnika šehadeta. Murdžije smatraju da grijesi ne utiču loše na iman čovjeka, dok haridžije smatraju da grijesi utiču loše na iman čovjeka, i da zbog grijeha postaje nevjernikom, a mu'utezile smatraju da će ostati vječno u vatri – osoba koja bude činila velike grijehe, i takva osoba se neće smatrati ni mu'minom, ni kafirom!?“ Pogledaj: El-Minhadž – šerhu Sahihi Muslim, 1/219..
[18] Izvadak iz djela: Medžmu'atul-Fetava, 7/542-562., Ibnu Tejmijje rhm..
[19] Hafiz Ibnu Hadžer el-'Askelani rhm., kaže: Glavno pitanje murdžija je iman i kufr. Ko kaže: ibadet je dio imana, i iman raste i opada, i ne tekfiri vjernika zbog grijeha kojeg učini, i ne kaže za njega da će vječno ostati u vatri – takva osoba nije murdžija, pa makar se i složila sa njima u drugim stavovima." Pogledaj: Fethul-Bari, 13/346..
[20] Ebu Nu'ajm, Allah mu se smilovao, bilježi predaju od Sufjan el-Sevrija, Allah mu se smilovao, koji kaže: Sa murdžijama se ne slažemo u tri ptanja:
- 1. Mi kažemo: iman je: riječi i djela, dok oni kažu: iman su riječi bez djela.
- 2. Mi kažemo: iman raste i opada, dok oni kažu: iman ne raste, i ne opada.
- 3. Mi kažemo: mi smo vjernici samim prihvatanjem (ikrar), dok oni kažu: mi smo vjernici kod Allaha, dželle ša'nuhu. Pogledaj: Hiljetul-evlija', 7/29..
Imam el-Zehebi, Allah mu se smilovao, bilježi predaju, od Sufjan el-Sevrija, Allah mu se smilovao, koji kaže: „Sa murdžijama se razilazimo u tri pitanja:
- 1. Iman su riječi bez djela, dok mi kažemo da je iman: riječi i djela.
- 2. Mi kažemo: iman raste i opada, a oni kažu da iman ne raste i ne opada.
- 3. Mi kažemo: nifak (postoji), dok oni kažu da nifak ne postoji.“ Pogledaj: Tezkiretul-Huffaz, 2/473-474..
Ahmed b. Hanbel, rhm., bi upitan: Ko su murdžije? Reče: Murdžije su oni koji tvrde da je iman – samo riječ!? Pogledaj: El-Sunneh od Hallala, str. 565..
Salih b. Ahmed b. Hanbel, Allah mu se smilovao, upita svoga oca o ljudima koji ne smatraju da se iman sastoji od riječi i djela? Reče mu: To su murdžije. Pogledaj: El-Sunneh od Hallala, str. 566..
[21] Pogledaj: Dirasat fil-ehva'i vel-fireki vel-bide'i, 2/184., autor: pr.dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akl hfz..
[22] Pogledaj: Dirasat fil-ehva'i, 2/207., pr.dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akl hfz..
[23] Šejhul-islam, Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Zato sam često puta znao poručiti džehmijama, bilo da su u pitanju Hululijje ili Nufati, koji negirahu to da je Allah, dželle ša'nuhu, iznad ‘Arša, onda kada je iskušenje njima nastupilo: "Kada bih se ja složio s vama po ovom pitanju – ja bih postao nevjernikom, jer znam da je taj stav – nevjerstvo (kufr), ali, vi, po meni, niste nevjernici (kafiri), jer ste neznalice (džahili)." Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 12/485-489.; El-Durerul-senijjeh, 10/373., govor šejh Abdullaha Ebabittina rhm..
[24] Pogledaj: Medžmu'atul-Fetava, 7/507..
[25] Pogledaj: Medžmu'atul-Fetava, 16/243..
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Što se generacije ashaba r.a., tiče, ne zna se – Allahu hvala – da je među njima postojao ijedan koji bi želio namjerno slagati na Poslanika s.a.w.s., isto kao što se ne bilježi i to da je među ashabima bilo novotara poput haridžija, rafidija, kaderija, murdžija – ne bilježi se postojanje i jedne od navedenih sekti međ' njima!“ Pogledaj: Medžmu'atul-Fetava, 1/249..
[26] Pogledaj: Mizanul-I'itidal, 4/99..
| » > |
|---|