Još jedno dijete ležalo je na putu kao odbačena lutka, njena bijela haljinica je bila uprljana sa blatom i prašinom. Nije joj bilo više od tri godine. Njen potiljak je bio raznesen od metka koji je ispaljen u njenu glavu.
Jedna od žena držala je sićušnu bebu uz svoje tijelo. Metak koji je prošao kroz njezina prsa ubio je i bebu. Neko je rasporio ženin stomak, siječući je uzduž i poprijeko, možda pokušavajući da ubije njeno nerođeno dijete. Njene oči su bile širom otvorene, njeno tamno lice sleđeno u hororu.
Robert Fisk je bio jedan od prvih novinara koji su bili prisutni na mjestu strašnog pokolja u Libanu, u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Šatila. Ovo je dio iz njegove knjige "Pity the Nation" koji govori o tome...
Ono što smo našli unutar palestinskog kampa, u 10h ujutro 17. septembra 1982. godine teško je dobro opisati, a najlakše je opisati hladnom egzekucijom. I prije je u Libanu bilo ovakvih stvari, ali ni približno na ovakvom nivou i nikad izvedeni od strane regularne, navodno disciplinirane, armije. U panici i mržnji bitke, deseci hiljada ljudi su ubijani u ovoj zemlji. Ali ovi ljudi, stotine njih je bilo ubijeno nenaoružano. Ovo je bilo masovno ubistvo, incident – kako lako koristimo riječ incident u Libanu – koji je također bio i velika grozota. Išlo je dalje i od onoga što bi Izraelci u drugim okolnostima nazvali terorističkim aktivnostima. Bio je to ratni zločin.
Jenkins i Tveit su također bili shrvani sa onim šta su vidjeli i našli u Šatili, da u prvom momentu nismo mogli ni da registrujemo sopstveni šok. Bill Foley iz AP-a je došao među nas. Sve što je govorio, tumarajući okolo, jeste bilo "Jesus Christ" – stalno to ponavljajući. Mogli bi prihvatiti neke dokaze o ubistvima i to da je nekolicina ljudi ubijena u žaru borbe. Ali tu su bile žene koje su ležale u kućama sa suknjama koje su bile razderane, i sa široko raširenim nogama, djeca sa prerezanim grlima, nizovi mladih ljudi koji su ubijeni sa leđa, nakon što su poredani uza zid. Tu su bile bebe – pocrnjele bebe jer su bile poklane prije 24 sata i njihova mala tijela su se već počela raspadati – baćene u smeće između američkih vojnih porcija, izraelske armijske opreme i praznih boca viskija.
Gdje su bile ubojice? Ili da se koristimo izraelskim vokabularom - gdje su bili teroristi? Kada smo se odvezli do Šatile, vidjeli smo Izraelce u stanovima na Aveniji Camille Chamoun, ali nas nisu zaustavljali. Ustvari, prvo smo se odvezli u izbjeglički kamp Bourj al-Barajneh jer nam je neko rekao da se i tamo desio masakr. Sve što smo vidjeli bio je libanski vojnik koji ganja kradljivca automobila po ulici. Tek kada smo se vraćali nazad i prolazili kraj ulaza u Šatili Jenkins je odlučio da stane sa autom. „Ne sviđa mi se ovo“ rekao je. „Gdje su svi? I kakav je ovo smrad?“
Na južnom ulazu u kamp, bilo je nekada nekolicina betonskih kuća. Mnoge intervjue sam izvršio u tim kućama u kasnim sedamdesetim. Dok smo hodali blatnjavim ulazom u Šatilu, vidjeli smo da su te zgrade srušene do temelja. Osiguraći bombi su bili razbacani diljem glavne ceste. Vidio sam nekoliko metalnih kutija sa izraelskom zastavom, još uvijek pričvršćene na svoje sićušne padobrane. Oblaci muha su se kretali po svemu tome...
Dolje, u prolazu sa naše desne strane, ne više od 50 jardi od ulaza, ležala je gomila leševa. Bilo je više desetina leševa, mladih ljudi čije su ruke i noge bile svezane jedne za druge i koje su se ispreplele u samrtnoj agoniji. Svi su bili pogođeni iz blizine, u svoj obraz, a metak je razderao meso sve do oka i ušao u mozak. Neki su imali vidljivu grimiznu boju ili crne ožiljke lijevo od svojih grla. Jedan je bio kastriran, njegove hlače su bile otvorene i gomila muha je zujala oko njegove pokidane iznutrice.
Oči ovih mladih ljudi su bile široko otvorene. Najmlađi su bili stari 12 ili 13 godine. Bili su obučeni u jeans i obojene košulje, materijal koji se počeo zatezati preko njihovih tijela jer su se njihova tijela počela nadimati na vrućini. Nisu bili opljačkani. Na jednom pocrnjelom zglobu bio je švajcarski sat koji je pokazivao tačno vrijeme...
Na drugoj strani glavnog puta, uz jedan puteljak, našli smo tijela pet žena i nekoliko djece. Žene su bile srednjih godina i njihovi leševi su ležali na hrpi smeća, ogrnuta plaštom. Jedna je ležala na leđima, njena haljina je bila razderana, a glava male curice je virila iza nje. Djevojčica je imala kratku, kovrdđavu, crnu kosu, njene oči su gledale u nas i namrgođen izraz je bio na njenom licu. I ona je bila mrtva.
Još jedno dijete ležalo je na putu kao odbačena lutka, njena bijela haljinica je bila uprljana sa blatom i prašinom. Nije joj bilo više od tri godine. Njen potiljak je bio raznesen od metka koji je ispaljen u njenu glavu. Jedna od žena držala je sićušnu bebu uz svoje tijelo. Metak koji je prošao kroz njezina prsa ubio je i bebu. Neko je rasporio ženin stomak, siječući je uzduž i poprijeko, možda pokušavajući da ubije njeno nerođeno dijete. Njene oči su bile širom otvorene, njeno tamno lice sleđeno u hororu.
Dok smo stajali tu, začuli smo arapski iz ruševina. „Vraćaju se!“ neki čovjek je vrištao. U strahu smo pobjegli prema cesti. Razmišljaući danas, mislim da nas je bijes spriječio da ne odemo odatle, i čekali smo na ulazu kampa da letimice pogledamo ljude koji su odgovorni za sve to. Morali su biti poslati ovdje sa izraelskom dozvolom. Morali su biti naoružani od strane Izraelaca. Njihov „rad“ je očigledno bio nadgledan – brižljivo praćen – od strane Izraelaca koji su nas još uvijek posmatrali kroz svoje tamne naočale.
Kada ubistva postanu nasilje? Kada grozota postane masakr? Ili, postavimo to na drugačiji način, koliko ubistava čini jedan masakr? 30? 100? 300? Kada masakr nije masakr? Kada su brojke preniske? Ili da li masakr izvode izraelski prijatelji ili izraelski neprijatelji?
O tome se ovdje radi. Da su sirijske trupe prešle u Izrael, opkolile neki kibuc i dozvolile svojim palestinskim saveznicima da pokolju židovsko građanstvo, nijedna zapadnjačka novinska agencija ne bi trošila svoje vrijeme oko toga da li se to treba ili ne treba nazvati masakrom.
Ali u Bejrutu žrtve su bili Palestinci. Krivac je sigurno kršćanska milicija – iz koje jedinice još uvijek se tačno ne zna – ali i Izraelci su također krivi. Ako Izraelci nisu uzeli učešća u ubijanjima, oni su sigurno poslali miliciju u kamp. Oni su ih trenirali, dali im uniforme, dali im američke vojničke porcije i izraelsku medicinsku opremu. Oni su gledali ubice u kampu, pružili su im vojnu pomoć – izraelske zračne snage su izbacile sve one svijetleće rakete koje su pomogle ubicama koji su ubijali stanovnike Sabre i Šatile – i oni su uspostavili vojnu saradnju sa ubicama u kampu....
Robert Fisk
nformation Clearing House
| < « | » > |
|---|