Allah dž.š., kaže:
84. A Medjenu, kao poslanika, brata njihova – Šu'ajba, poslasmo. O, narode moj – reče im on – Allaha obožavajte! Osim Njega, vi drugog boga nemate! I na litri, i na kantaru ne zakidajte! Ja vidim – da ste u dobru, i zbilja se za vas bojim patnje na Danu koji će sve obuhvatit!
85. O narode moj, pravedno na litru, i na kantaru mjerite! Ljude na stvarima njihovim ne zakidajte, i po Zemlji zlo, nered čineći, ne radite!
86. Ono što vam je Allah dozvoljenim učinio – bolje vam je i preče, ako ste vjernici! Ja nad vama čuvar nisam!
87. Oni ga upitaše: O Šu'ajbe! Zar ti vjera tvoja naređuje da napustimo ono što su štovali naši preci, ili da ne činimo s našim imanjima šta nam je volja!? E, baš si pametan!
88. O narode moj - govorio je on – shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj, i da mi je On dao svega u izobilju. Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem; jedino želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam, i Njemu se samo obraćam.
89. O narode moj, neka vas neslaganje sa mnom nikako ne dovede do toga da vas zadesi ono što je zadesilo Nuhov narod, ili Hudov narod, ili Salihov narod. A, i Lutov narod nije mnogo prije vas živio.
90. Od Gospodara svoga oprosta tražite, i Njemu se pokajte! Doista je Gospodar moj samilostan, i ljubavi pun!
91. O Šu'ajbe – povikaše oni – mi ne razmišljamo mnogo o tome što ti zboriš! Mi tebe, zbilja, smatramo među nama slabim! Da nije tvoga roda, mi bismo te i kamenovali; ti među nama nisi ugledan!
92. O narode moj – povika on – pa zar je rod moj ugledniji od Allaha!? Vi nećete ni da čujete za Njega! Gospodar moj doista zna sve što vi činite!
93. O narode moj, radite šta hoćete, a radit ću i ja! Vi ćete doista saznati koga će pohoditi kazna da ga ponizi, i ko je lažac pravi. Čekajte, i ja ću s vama čekati!
94. I, kada dođe odredba Naša, Mi spasismo Šu'ajba, i one koji s njim vjerovahu, iz Milosti Naše! One koji su zlo činili – strahovit povik pogodi, i u svojim nastambama, osvanuše mrtvi, hladni,
95. kao da u njima nikada nisu ni živjeli. Nek' daleko Medjen bude, kao što i Semud daleko je!
Narod Medjena je živio na dalekom jugu Palestine. Šu'ajb a.s., se drugačije naziva i Govornikom Poslanika (hatibul-enbija'), zbog ljepote načina i stila govora kojim se obraćao svom narodu. Iz navedenih kur'anskih ajeta možemo izvući slijedeće pouke i poruke:
1. Nevjernicima, kao što se obraćamo pozivom u osnovne i primarne stvari ove vjere (usulul-islam), isto tako ćemo im se obraćati i sekundarnim propisima ove vjere (furu'ul-islam), jer je Šu'ajb a.s., svoj narod prvo pozivao u tevhid, a potom i u tačno mjerenje na vagi i kantaru. Kaznu im je obećavao za kršenje svakog od tih djela!
2. Zakidanje na vagi i kantaru je jedan od velikih grijeha, koji može izazvati kaznu još na ovome svijetu, jer se to računa krađom tuđeg imetka. Ako zakidanje na vagi i kantaru iziskuje tako žestoku kaznu, šta onda da kažemo za nasilno otimanje imetka svijetu!
3. Nagrada je uvjek spram urađenog djela (el-džeza'u min džinsil-'amel), tako da osoba koja želi u tuđi imetak dirati biva kažnjena na taj način što će joj propasti imetak tj. hajr i izobilje kojeg trenutno uživa, će propasti i nestati. Šu'ajb a.s., kaže: Ja vidim da ste u dobru – pa nemojte to dobro upropastiti svojim rukama!
4. Rob se mora zadovoljiti onim što mu Allah dž.š., da, i da se zadovolji halalom, a da se prođe harama; da se zadovolji halal zaradom, a da se okani haram zarade. To je za čovjeka bolje. Allah dž.š., kaže: "Ono što vam je Allah dozvoljenim učinio – bolje vam je, ako ste vjernici" – u tome je bereket, i povećanje opskrbe, što se neće naći u zaradi stečenoj na haram način!
5. Takvo postupanje je nužna posljedica i trag imana, jer je Allah dž.š., takvo postupanje označio postojanjem vjere, zato, u slučaju da kod nekog čovjeka dobrog djela nema – ili je njegova vjera (iman), krnjava i nepotpuna, ili iman u opšte ne postoji!
6. Namaz (klanjanje), je bio propisan i prijašnjim poslanicima, i on predstavlja jedno od najboljih djela koje neki čovjek može učiniti. Vrijednost namaza će čak i sami nevjernici priznati. On prethodi svim ostalim dobrim dijelima. Namaz spriječava čovjeka od činjenja ružnih dijela, i ostalih ogavnih postupaka. Namaz je vaga nečije vjere i ponašanja (imana),kao i pridržavanja ostalih propisa islama. Obavljanjem namaza čovjek se upotpunjuje i usavršava, dok njegovo neobavljanje slabi vjeru jednog čovjeka.
7. Čovjek nema pravo raspolagati imetkom onako kako to on hoće, i ako mu ga je Allah dž.š., na poklon dao! Imetak je Božiji emanet kod svakog čovjeka! Čovjek mora Allahova dž.š., prava, po pitanju tog imetka, izvršiti, davanjem svakog prava kojeg drugi ljudi polažu u tom imetku! Čovjek mora prestati sa zarađivanjem imetka na način kojeg su Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s., zabranili.
Musliman se ne smije ponašati kao nevjernici kada je imetak u pitanju, smatrajući da sa njime smiju raditi šta hoće, i da s njime mogu raspolagati kako hoće, bez obzira na Allahove dž.š., propise u svemu tome!
8. Da bi tvoje pozivanje u vjeru (da'vet), bilo uspješno i potpuno moraš biti prvi koji će izvršavati ono što drugima naređuješ, i isto tako moraš biti prvi koji će prestati sa činjenjem onoga što drugim ljudima zabranjuješ! Šu'ajb a.s., kaže: "...ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem!;" ili: "O, vi koji vjerujete, zbog čega govorite ono što ne radite!? & Kako je Allahu mrsko kada govorite ono što lično ne radite!!!"
9. Zadatak svih poslanika a.s., njihova praksa i vjera (sunnet i millet), je popravljanje opšteg stanja ljudstva na bolje, i to onoliko koliko se je u stanju učiniti. Poslanici su ostvarivali i dopunjavali opšte interese i koristi ljudi, ili pak ono što su bili u stanju ostvariti, a maksimalno su nastojali otklanjati štete od ljudi, ili ih pak enormno umanjivati. Uvjek su davali prednost opštem interesu društva nad ličnim i personalnim interesima! Masleha – interes, je sve ono uz pomoć čega ljudski život opstaje i napreduje, i uz pomoć čega, ljudi, svoje vjerske i ovosvjetske potrebe, mogu namirivati!
10. Osoba koja pristupi širenju dobra onoliko koliko to bude u stanju, neće biti kuđena, i neće joj se upućivati zamjerka zbog nečinjenja onoga što nije bila u stanju učiniti. Na robu je obaveza popravljati sebe, i ostale ljude, onoliko koliko je to u stanju činiti!
11. Rob se nijednog trenutka ne smije osloniti na sebe, već će neprestano tražiti sebi pomoći od Allaha dž.š., i na Njeg' se oslanjati, moleći od Njega uputu i podršku (tevfik). Ako čovjek naiđe na izvjesni vid upute od Allaha dž.š., neka taj ni'imet od Allaha dž.š., prizna, i neka Ga samo Njemu subhanehu ve te'ala, pripiše, i nemoj slučajno da se uzoholi, i da se umišljenosti predadne! Ovo temeljimo na osnovu riječi Šu'ajba a.s., koji kaže: ...uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam, i Njemu se samo obraćam!
12. Uzimanje pouke i straha od Božijeg kažnjavanja prijašnjih naroda, i svega što se dešavalo s njima, kao i neophodnost spominjanja priča i minulih događaja vezanih za griješne narode koji su pretrpjeli maksimalne Božije kazne, a radi uzimanja opomene, i odustajanja od rada loših djela! Na isti način se moraju spominjati i blagodati koje Allah dž.š., daje bogobojaznim robovima, onda kada se ljudima govori o takvaluku i bogobojaznosti!
13. Osoba koja se iskreno Allahu dž.š., pokajala od teških grijeha koje je u svojoj prošlosti činila, pored oprosta tih grijeha, neka zna i to da zaslužuje Allahovu dž.š., ljubav i naklonost, i nemoj da se osvrće na riječi onih koji kažu: "Kada se griješnik pokaje za neki grijeh, neka se zadovolji oprostom toga grijeha, i milošću Božijom, a ljubav i naklonost Njegovu neka slobodno zaboravi!?" Allah dž.š., kaže: Od Gospodara svoga oprosta tražite, i Njemu se pokajte! Doista je Gospodar moj samilostan, i ljubavi pun!
14. Allah dž.š., brani vjernike na raznorazne načine. Neke od tih načina oni znaju i svjesni su ih, dok određen broj njih ne poznaju, i nisu ih svjesni! Nekada Allah dž.š., brani vjernike pomoću pripadnika njihova plemena, a nekada i pomoću stanovnika njihova mjesta – nevjernika, kao što je Allah dž.š., od kamenovanja, odbranio Šu'ajba a.s., putem njegova plemena! Veze, pomoću kojih dolazi do branjenja islama i muslimana treba ostvarivati i jačati, a nekada će taj postupak biti i našom obavezom! Popravljanje lošeg stanja je obavezno onoliko koliko se to u stanju i mogućnosti učiniti! Allah dž.š., kaže: Šu'ajbe, da nije tvog roda, mi bismo te kamenovali; ti među nama nisi ugledan! Na osnovu ovog principa, preče bi bilo muslimanima koji su pod kontrolom i upravom nevjernika, da rade na jačanju države u kojoj su, kako bi pojedinci i narodi, mogli ostvarivati svoja elementarna vjerska i ovosvjetska prava, nego li da se prepuste i predaju, na milost i nemilost, državi u kojoj su, koja će im uzurpirati sva vjerska i ovosvjetska prava, i koja će nastojati da ih maksimalno istrijebi, ili da ih učini radnom snagom svoje zemlje, ili pak običnim slugama!
Da! Ako muslimani budu u stanju preuzeti jednu zemlju, i da njeni vladari budu muslimani – to im je obaveza i učiniti, ali ako nisu u stanju tako nešto učiniti, onda će se okrenuti drugoj fazi borbe i opstanka, maksimalno štiteći interese svoje vjere (din), kao i interese ovoga svijeta (dunjaluk), a Allah najbolje zna!
Pogledaj tefsir: "Tejsirul-Kerimir-Rahman fi
Tefsiri Kelamil-Mennan"; sura: Hud, ajeti: 84-95.
Autor: šejh Abdurrahman b. Nasir el-Sa'adi rhm.
| » > |
|---|